Snježana Prijić-Samaržija: Znanost nije ideologija

Gošća emisije Razgovor s razlogom bila je bivša rektorica Sveučilišta u Rijeci i filozofkinja, prof. dr. sc. Snježana Prijić Samaržija. 

Razgovarali smo o tome koja je danas najvažnija zadaća znanosti i kako preživljava u kulturi neznanja? Koliko je opasno znanost promatrati kroz prizmu ideologije? Ima li sloboda granice i postoji li apsolutna sloboda? Je li svako mišljenje koje iznosi kritiku i kritičko mišljenje? Krije li se iza pojmova kao što su pravo ili sloboda zapravo negiranje prava i slobode? Bi li znanstvena zajednica, u promišljanju svih tih tema, trebala biti glasnija i zašto se znanstvenici povlače? Jesmo li kao društvo zakazali u obrazovanju mladih? Kako u društvo razviti konstruktivan dijalog?

- Prioritet znanosti danas je preživjeti u kulturi neznanja, kulturi koja je sve više skeptična prema znanosti i koja znanost promatra kao samo jednu od mogućih ideologija, kaže prof. Prijić-Samaržija.

Zadaća znanosti je prije svega održati se u turbulentnim vremenima koja dovode u pitanje i samu znanost. A od znanstvenika se traži dodatan angažman.

- Ja nekako vjerujem da se i paradigma znanosti treba promijeniti, da treba napustiti te svoje elitističke, bjelokosne kule gdje smo svi zatvoreni i u najboljem slučaju želimo svoje spoznaje primijeniti na stvarnost i konkretni život. Vjerujem u nešto što je tzv. angažirana znanost. Znači sveučilišta koja i znanost koja živi s konkretnim problemima, gleda što se događa u svijetu, nezadovoljstva, probleme, izazove itd. i pokušava ih svojim znanstvenim rigorom riješiti.

Vrlo je opasno znanost definirati kao jednu ideologiju. Danas postoje čak i znanstvene teorije koje su ideološke. Pa je tako evolucijska teorija ljevičarska, a kreacionistička desničarska; ekološke teme i klimatske promjene su ljevičarske, a neke druge desne.

- Već sam taj ulazak, da tako kažemo, u prostor znanosti, dokaza, argumenata koji moraju biti, koliko je to uopće moguće, neutralni mi se čini da je problematično i da moramo mnogo govoriti o tome da znanost nije ideologija niti da je treba ideologizirati. Možemo samo baratati argumentima i dokazima. 

Dolazi do politizacije znanja i vrijednosti koje su vezane uz znanje, kao što je npr. istina. U demokraciji svatko je jednak, ravnopravan i svačiji glas jednako vrijedi. Međutim, kad se uđe u prostor znanosti i znanja, te se vrijednosti ne mogu tek tako jednostavno preslikati. 

- Svatko, naravno, ima pravo i mogućnost da se informira, da uči, da razvija argumente, da iznosi svoja stajališta. Međutim, ne može svako stajalište, samo zato što je 'moje', biti jednako vrijedno kao bilo koga drugoga. Taj drugi je prošao stručnost, treninge, zna, informiran je – a nisam. Ne mogu pretendirati na to moj stav, zato što je moj, jednako vrijedi i jer je to demokracija. 

- Dakle, demokratizacija znanja u smislu pristupa znanju, pristupa obrazovanju – svakako! Ali demokratizacija znanja u smislu da svačije znanje jednako vrijedi, bez obzira koliko ono bilo informirano, argumentirano, bez afekata interesa, ne može jednak vrijediti, dodaje prof. Prijić-Samaržija.

Sve češće se govori o granicama slobode, o granicama umjetničke slobode... Ima li sloboda granice i kako se očuvati da nam se pod krinkom slobode govora ne podvali sloboda govora mržnje? Prof. Prijić-Samaržija kaže da su granice slobode u prostoru slobode drugog čovjeka.

- Ja ne mogu biti apsolutno slobodna ili reći bilo što, jer me na neki način mora negdje ograničiti pravo na slobodu druge osobe. 

"Premalo slobode nije dobro"

Što se slobode govora, kaže prof. Prijić-Samaržija, vrlo rado bi proširila i osvajala prostore slobode što je moguće više. Međutim, to danas dovodi do paradoksa, karikatura. 'Muskovski' apsolutizam slobode, kaže, proizvodi potpuno paradoksalne posljedice. 

- Znači, nije ideja da što je više slobode, to je bolje. Ideja je u tome da imaš sredinu ili vrlinu između pretjerivanja i nedostatka. Previše slobode, na neki način, dovodi do problema sa slobodom, razvija se govor mržnje i sl. Previše tolerancije također nije dobro zato što na neki način omogućava ili osigurava onima koji nisu tolerantni, fanaticima, da lakše postignu svoje ciljeve. Premalo isto nije dobro. Premalo slobode nije dobro – cenzure itd., premalo tolerancije nije dobro. 

Treba razmišljati u terminima aristotelijanske etike vrlina u kojoj je 'zlatna' sredina promišljena vrlina, ističe prof. Prijić-Samaržija.

Postavlja se i pitanje kritičkog mišljenja, koje bi zapravo trebali promicati, no pitanje je je li svako mišljenje koje izriče kritiku kritičko mišljenje? Prof. Prijić-Samaržija odgovara da svakako nije. Javljaju se raznorazni pseudoznanstveni pokreti i teorije zavjere, gdje se ljudi koji su razvijali teorije zavjere sebe predstavljali kao nositelje kritičkog mišljenja. Kreiranje alternativnog narativa, pseudoznanstvenog ili teorije zavjere, nije dobro samo zato što je alternativno.

- Ono što mi se čini da se dogodilo je to da se kritičko mišljenje na neki način je postalo mišljenje antisustava, antiestablišmenta, antielite, antiakademije, antiznanosti. Znači, sve ono što na neki način navodno dovodi u pitanje nešto što smo smatrali vrijednošću, sad odjednom postaje i stavlja se na pijedestal nekog stvarno vrijednog kritičkog mišljenja. Vrijeme je da se na neki način obračunamo s tom idejom da nije svaka kritika, pa niti autoriteta, samo zato što je kritika autoriteta dobra kritika.

Pravo žena

Prof. Prijić-Samaržija osvrnula se i na 'Hod za život' gdje se govori o pravima žena, zaštiti prava žena, demokraciji, slobodi itd. No zapravo je tu riječ o promijeni značenja, gdje se pravo žena pojavljuje kao pravo žena da izaberu da budu podčinjene. Tako se iza pojmova kao što su 'pravo', 'sloboda' kriju oduzimanja prava i slobode. 

Kada je riječ o smjeru u kojem društvo ide ili bi trebalo ići, postavlja se pitanje bi li znanstvena zajednica u tome trebala biti glasnija i zašto nije?

- Bojim se da je uistinu zavladalo jedno vrijeme apatije, jedno vrijeme povlačenja, snažne autocenzure. I vidim stvarno sjajne znanstvenike koji osjećaju snažan strah od toga da kažu svoje mišljenje... Vidim da je taj interes kod znanstvenika za održavanjem vlastite karijere, za zonom komfora, strah i od nekakvog političkog uplitanja u vremenima u kojima se lako diskvalificira svakoga, bez previše argumenata, razgovora itd., vrijeme koje znanstvenici uistinu doživljavaju kao neprijateljsko... intelektualna okruženja u kojima misle da je puno bolje povući se. 

Jaki ljudi

No, znanstvenici imaju dužnost nadići sve to, kaže prof. Prijić-Samaržija. Treba ih na neki način osnažiti jer se okoštavaju u svojim područjima i sve što žele reći, kažu unutar njih. Čini se da javni angažman intelektualaca kao da više nije ideal koji je nekad bio, ističe prof. Prijić-Samaržija.

- Ima jedna sjajna izreka... teška vremena stvaraju dobre ljude. Dobri ljudi onda na neki način stvaraju dobra vremena. Dobra vremena, međutim, stvaraju slabe ljude, a slabi ljudi onda stvaraju teška vremena. 

Pitanje je gdje smo mi sad. Jesmo li u dobrim vremenima koja stvaraju slabe ljude ili smo u vremenima koji će stvoriti jake ljude?

- Ja se nadam da smo u ovoj fazi stvaranja jakih ljudi. Postoje, naravno, teška vremena i izazovna vremena i dobra vremena i nadam se, kad me pitate o znanstvenicima, ova, ja bih rekla teška vremena generalno, i za znanost i za znanje, i politička kriza i poli kriza itd, stvoriti snažnije ljude. 

Prijić-Samaržija ističe kako smatra da je obrazovanje najvažniji posao na svijetu. Ne može se načuditi, kaže, kako se dogodilo da smo doveli i sadržaj i format i status obrazovanja na razinu u kojoj mladi ne znaju što znači uzdignuta desnica, crne košulje i fašistički pozdrav. Zbog toga nam je doista potreban građanski odgoj.

- Ne zato što mislim da će građanski odgoj razriješiti sve probleme, nego sama ideja da razumijemo da postoji nekakva građanska misija obrazovanja... da postoji jedan važan segment obrazovanja koji treba liječiti društvo od antiintelektualizma, da mora stvarati građane koji razumiju društvo u kojem žive. 

Konstruktivan dijalog

Otpor koji se pruža ideji građanskog odgoja je neshvatljiv. Očito je problem što se i građanski odgoj promatra kroz prizmu ideologije. A da bi se stvari riješile nedostaje političke volje. 

- Ako vi imate politički diskurs koji je diskvalifikacijski, koji ne vodi računa o argumentima, kad nema šanse da netko čuje onog drugoga, s bilo koje strane i da kaže. 'Da, u pravu si, možda bismo o tome trebali razmisliti'.... Nemamo uopće taj elementarni i autentični obrazovanju, obrazovanosti i nema političke volje da se radi na programu, da se radi na sadržaju.

Na koji način, onda u društvu razviti konstruktivan dijalog? Kako razgovarati u društvu da druge čujemo, da jedni druge uvažavamo?

- Stav je da smo mi u cijelom našem dijalogu usvojili taj politički diskurs koji, kao što sam rekla je diskurs koji ne sluša, suština nije na neki način slušati druge ili probati naći rješenje koje je zajedničko, nego zadržati vlastiti stav i osnažiti vlastitu političku poziciju.

Rješenje takve situacija prof. Prijić-Samaržija vidi u dobrom obrazovanju; pokazati da slušanjem drugih i naše će mišljenje postati bolje; iznošenjem vlastitih argumenata i slušanjem argumenata drugih postat ćemo pametniji i mudriji.