San i java ženske emancipacije

Istina je da su danas žene sposobne za sve. One kuhaju ručak, čiste kuću, odgajaju djecu, grade karijeru – i u nekim slučajevima zarađuju više od svog muškarca.  Od njih se jako puno očekuje, pa se može reći da su žene pod pritiskom emancipacije.

Ako bi se mene pitalo, puno puta sam pozavidjela na načinu života svojoj baki. Čak i usprkos apsolutnoj slobodi da djelujem profesionalno i mogućnosti da izgradim svoj vlastiti život po vlastitom izboru.

Stara, dobra vremena

Da, u jednu ruku to je istina. Opet, nebrojeno puta sam se našla u situaciji da se ne veselim povratku s posla jer me i kod kuće čeka posao. Pospremiti stan, staviti odjeću na pranje, otići u kupovinu, skuhati večeru, oprati suđe nakon večere, peglati… S tim da još nemam djecu pa mi je, vjerujem, puno lakše nego ženama koje ih imaju.

Moja je baka brinula za kuću i za odgoj djece. Bila je pravi čarobnjak kad novca nije bilo dosta i snalazila se tako da se to uopće nije primijetilo. Biti kućanica je posao, i to veliki posao, pogotovo kad su djeca u pitanju. A žena danas ima dva radna vremena. Mislim da to nije fer.

Oslobodite me od emancipacije!

Zvuči radikalno, zar ne? Smatram, naime, da se ženska emancipacija krivo shvatila. OK, sada navodno imamo jednaka legalna, politička, profesionalna i osobna prava kao i muškarci. Ali veliki broj ljudi i dalje smatra da su kućni poslovi ženska stvar.

Sva sreća da sam odrasla u Argentini gdje, iako ima mnogih koji su patrijarhalnoga mentaliteta, muškarci pomažu oko kućnih poslova. Nije im teško skuhati večeru ili okupati djecu ako njihova žena stiže doma kasnije s posla.

To zaista daje ženi mogućnosti razvijati se kako je – po mom mišljenju – i bila zamišljena emancipacija, s obzirom da je prije bila podređena muškarcu i materijalno ovisila o njemu. Često mi se dogodilo kad bih u Hrvatskoj došla nekome u posjet da bih vidjela muškaraca kako sjedi za stolom i zabavlja goste, dok žena trčkara iz kuhinje i natrag brinući da što bolje ugosti goste. Zar to nije dokaz da je podređena u vlastitom domu?

Stavom protiv stvarnosti

Mislim da je to ipak u najvećoj mjeri stvar odgoja i ovisi o tome u kojoj smo sredini odrasli. Znam muškarce koji nisu u stanju sami otići po čašu vode.

Ježim se od muškaraca koji ne znaju gdje stoje ručnici ili usisavač u stanu, ne znaju upaliti perilicu rublja ili oprati suđe. Ili se možda prave da ne znaju? Dok im žena uzalud ponavlja: I ja sam umorna kada dođem s posla, i ja bih htjela da me dočeka večera koji put, i ja trebam vrijeme za sebe.

Jednostavna jednaka podjela kućnih poslova bi, po mojem mišljenju, ostvarila san realne ženske emancipacije, a tako je dug put do nje. Jer, priznajem da sam i ja, suprotno vlastitom mišljenju, od onih ženskih trčkarala koja sama o svemu brinu…

---

Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a