Magelli: Živimo u vrijeme kolektivne depresije

Gost emisije Razgovor s razlogom bio je, po mnogima buntovan i kontroverzan, kazališni redatelj Paolo Magelli, koji svojim predstavama i javnim nastupima jasno poručuje da je odgovornost umjetnika borba za bolje društvo. 

Pitali smo ga kakva je veza između njegove najnovije predstave 'Don Juan se vraća iz rata' i današnjeg vremena? Zašto misli da živimo u vrijeme 'kolektivne depresije'? U čemu je krivnja 'europske intelektualne klase'? Zašto smo 'djeca bez sunca'? Zašto smatra da su ljudi poput njega krivi što današnja djeca ne mogu više sanjati? Zašto je teatar mjesto traženja istine? Kako bi ocijenio hrvatsku kazališnu scenu? Zašto za sebe kaže da je optimistični pesimist?

U kazalištu Gavella Magelli je režirao predstavu 'Don Juan se vraća iz rata'. Radnja je smještena nakon Prvog svjetskog rata, u vrijeme kad je došlo do rasula svih važećih vrijednosnih sustava. Magelli kaže kako mu se čini da i dalje živimo u svijetu koji se raspada.

- To je 80 godina, iako se čini nevjerojatno, od Jalte prošlo. I sada se, vidimo mi, neka nova Jalta priprema. Na žalost mislim da je taj rat... još uvijek traje, na različitim načinima, na različitim frontovima, u različitim oblicima. 

Tekst govori o tome da je rat u našoj glavi. Rat nas ne napušta. Naprotiv, mi smo okupirani ratom. Predstava govori o stanju u kojem pojedinac gubi i svjetonazorska, etička i duhovna uporišta. 

- Ne bih rekao da proživljavamo duhovnu krizu nego bih rekao da živimo u vrijeme kolektivne depresije, koja je sve jača i koja je sve nepodnošljivija. Tako barem ja to mislim.

Snosimo svi mi, svi intelektualci u Europi, kaže Magelli, veliku krivnju da nismo bili u stanju nakon pada Berlinskoga zida stvoriti jednu novu utopiju, dati jasne smjernice mladim ljudima, i nama samima, što treba činiti, kuda ići, što sanjati, koji bolji svijet sanjati.

- Svijet bez utopije nema nikakve vrijednosti. Zato živimo u svijetu bez vrijednosti, rekao bih. 

Ne treba sve od prošlih sistema sve baciti. Treba dobro promisliti što je dobro u lošem sistemu. Jednostavno smo mislili da sve treba promijeniti, a trebalo je mnogo toga zamijeniti, što nismo učinili, ističe Magelli.

- Zato smo došli u jednu prostoriju bez sunca. Ne vidimo više Sunce, iako ga ima. I kad ga ima, onda ga ne vidimo. Mi smo, da parafraziram Gorkog, djeca bez sunca.

- Uzeo bih jednu alegoriju koja mi se jako sviđa. Termiti su inteligentniji, a u manjini su, a mravi su, 'ajmo reći gluplji, a u većini su. I to milijune godina. Između njih nema simpatije, nema empatije. Ima antipatije... Mislim da se inteligencija sve manje bori zato što, za razliku od termita, ja mislim da inteligencija se stalno smanjuje u ovom trenutku, u našem povijesnom trenutku. Mislim da joj prijeti nestanak. 

Magelli je i ranije isticao da su ljudi poput njega krivi što današnja djeca i mladost ne mogu više sanjati. 

- Mislim da nismo bili u stanju dati, evo imam troje djece, ja nisam bio u stanju im dati, nisam bio u stanju objasniti im u što bi trebali povjerovati... Malo prije sam govorio o ovim mladim ljudima u Beogradu koji su nešto uhvatili od toga sna. Ja bih volio, strašno bih volio da se klinci iz čitave Europe razbole od te bolesti i da počnu nuditi nešto što je, zapravo, nemoguće. 

Ne vjerujem, kaže Magelli da teatar može mijenjati svijet. Nema više tu moć koju je imao u 19. st., prije pojave radija, kad je bio jedino mjesto okupljanja. Kad su mediji preuzeli vlast, teatar je izgubio revolucionarnu mogućnost. 

- Ali nije prestao biti mjesto gdje bi se mogla tražiti istina... Neće moći nikad se izbrisati glumac, glumačka snaga da pogleda u sebi kozmos, zvijezde i da progovori istinu. Dakle, na glumcima leži odgovornost da se taj govor o istini i dalje održi kako bi se stvorio jedan dijalog s inteligencijom grada. Dakle, teatar ne može mijenjati svijet, ali može mijenjati nas same koji ga činimo i može utjecati jako duboko na inteligenciju jednoga grada. 

Zbog svojih predstava Magelli je imao problem i s vlastima. Proglašavan je često kontroverznim, no uvijek mu je bilo važno iznijeti svoj stav, pa biti i neposlušan.

- Ja mislim da čovjek mora biti takav kakav je i da reagira u trenutku i ako mu se nešto ne sviđa da to kaže javno i da to ne kaže iza leđa. I tako sam se uvijek probao ponašati. Neki put s većim uspjehom, neki put s manjim. Kad sam imao probleme s vlasti, nisam bio nesretan. Naprotiv...

U svojim predstavama progovarao je i o nacionalizmu, zbog čega nekoliko godina nije bio prisutan na kazališnim daskama. Magelli kaže da, kad je riječ o tim predstavama, poput predstave 'Nacija', nije se ni milimetar pomaknuo u svojim stavovima. 

- Ne vjerujem da je nacionalizam napredak za čovječanstvo u bilo kom obliku.

Kaže da se nije pokajao što je iz rodne Toskane došao na Istok jer je upoznao fantastične kulture koje su na Zapadu bile potpuno neopravdano zaboravljene i neispitane, kao i iznimne ljude. 

Kazališna scena u Hrvatskoj vrlo je zanimljiva i živa, smatra. Iako je, zbog novčanih razloga, premala.

- Jako me boli da jako dobri mladi ljudi danas moraju raditi ili, oprostite, na bezveznim emisijama na televiziji ili biti konobari da bi mogli preživjeti, umjesto da imaju mogućnost da se izražavaju. 

- Izvršen je jedan atak na širenje kulture. S tom novom idejom da 'bog novac' mora vladati i da se sve mora opravdati, da je sve skupo, da je kultura skupa... Kultura nikad nije skupa. Skupo je imati jedan nekulturan narod. To je jako skupo i to se strašno plaća. Peremo usta s Vukovarom, a što niste napravili tamo jedan teatar, što niste osnovali jednu filharmoniju? Što ne idemo na akulturaciju? Što ne mislimo na te klince koji rastu u pustošima?

Katastrofalno je, kaže Magelli, koliko se malo izdvaja za kulturu u Hrvatskoj. Zadnji koji su, smatra, željeli napraviti nešto za kulturu su bili Vujić i Račan (Antun Vujić, ministar kulture 2000.-2003. i Ivica Račan, predsjednik vlade 2000.-2003.). Poslije toga se novac samo uzimao od kulture. Zašto, dakle, politici nije važna kultura?

- Ne bih htio biti zločest, a 'ajde budem, pa valjda je lakše vladati imbecilima nego s inteligentnim narodom.

Za samog sebe Magelli kaže da je 'optimistični pesimist'. Kaže da je to dugo bila vodilja njegova života. Nastoji, ističe, još taj optimizam nositi u sebi, jer ne bi mogao živjeti. Također kaže da se drži Brechtove rečenice 'Nemojte mi reći da idem u pakao. Zar je ovo bilo nešto drugo?' Prestao je, kaže, razmišljati da život može dalje ići glatko. 

- Vjera za budućnost je da, ono što sam Vam rekao, da se probudim u jednom trenutku i da ima u meni i u drugima, svima drugima, sunce, zaključio je na kraju Paolo Magelli.