Mirko Ilić: Tolerancija je danas politička parola, a ne društvena vrijednost

U emisiji Nedjeljom u dva gostovao je svjetski poznati grafički dizajner Mirko Ilić, koji je govorio o američkoj politici, društvenim podjelama i sve izraženijoj netoleranciji. Osvrnuo se na Donalda Trumpa, vlastitu karijeru i važnost tolerancije kao osobne i društvene odgovornosti.

Prisjetivši se prvog gostovanja, Ilić je istaknuo kako nije zaboravio da je voditelj Aleksandar Stanković tada doputovao u Budimpeštu kako bi razgovarao s njim.

- Prije dvadeset godina jedan od razloga zašto sam došao u vašu emisiju: predavao sam u Budimpešti, na Sveučilištu i vi ste se sjeli u auto i došli do tamo da bi naučili nešto više o meni. Poslije toga ja ne mogu reći ne, izjavio je.

Razgovor se potom usmjerio na aktualne američke izbore i raspoloženje u društvu. Ilić je otkrio da je iz New Yorka krenuo na put upravo na dan glasanja, a da ga izborni rezultati nisu iznenadili. Kao razlog naveo je nezadovoljstvo koje je već dulje primjećivao među mladima s kojima se susreće kroz svoj nastavnički rad.

- Rođeni sam optimista, tako da mi je bilo jasno što će se desiti, jer ja dosta predajem, družim se s mladim ljudima i vidim njihovo nezadovoljstvo. I to je prešlo preko svake moguće granice da bi se dalje držalo, rekao je.

Uspoređujući američke političke prilike sa svojim iskustvom života u bivšoj Jugoslaviji, Ilić je iznio i prilično oštru ocjenu političkog djelovanja u Sjedinjenim Državama.

- Naime, s obzirom na to da sam ipak odrastao u bivšoj Jugoslaviji, mislim da su komunisti bili nešto suptilniji: krali su manje i krali su tajno. Ovi su ga baš pretjerali. Tako da nisu mogli pobijediti, zaista nisu mogli pobijediti, kaže.

Na pitanje je li američki predsjednik Donald Trump zahvalan motiv za ilustracije, Ilić kaže da ga je crtao samo jednom, prije tridesetak godina, nakon što je Trump izgubio svoj prvi kasino. Tu je priliku iskoristio za duhovitu usporedbu s njegovom današnjom političkom ulogom.

- Trump je jedina osoba koja je prokockala kasino, doslovce. Uvijek kažu: "House is winning." On je bio house i izgubio je. Prema tome, sad će izgubiti i White House, naveo je.

Ilić je zatim ispričao anegdotu o svom prijatelju, poznatom američkom dizajneru Miltonu Glaseru, autoru slavnog logotipa "I love New York", koji je svojedobno radio dizajn za Trumpovu vodku. Posao, međutim, nije prošao bez problema – proizvod se nije dobro prodavao, a Trump Glaseru nikada nije isplatio cijeli honorar.

Ilić je pritom upozorio na Trumpovu poznatu praksu neplaćanja dogovorenih računa, a kao posebno ilustrativan primjer ispričao je kako je Trump reagirao na Glaserov komentar o njegovoj frizuri.

Naime, nakon što je Glaser u jednoj izjavi spomenuo kako mu je neobično što Trumpova kosa stoji u zraku, sljedećeg je dana dobio faks s tim komentarom zaokruženim i porukom: "Milton, this was not nice, Trump."

Ilić je tom pričom slikovito dočarao Trumpovu taštinu, istaknuvši kako mu je očito više zasmetao komentar o frizuri nego činjenica da nije podmirio dug za obavljeni posao.

"Volio bih podržati nekog tuđeg brata"

Govoreći o toleranciji, temi izložbe koju je došao otvoriti u Zagrebu, Ilić ocijenio je kako su društvene podjele u Sjedinjenim Američkim Državama danas znatno izraženije nego prije desetak ili dvadesetak godina. Kao primjer naveo je vlastito iskustvo s izložbama koje su mu posljednjih godina otkazivali američki fakulteti, i to zbog straha od gubitka financijske potpore.

- I odjednom je tolerancija postala politička riječ, a ne socijalna. Odjednom ako govoriš "tolerancija", ti si ljevičar. Tako se zaključilo, rekao je.

Posebno je izdvojio paradoks da mu je američki fakultet otkazao izložbu, dok je istodobno izlagao na sveučilištu u Pakistanu. Ipak, istaknuo je kako ne namjerava odustati od borbe za prostor tolerancije, koja je, kako kaže, jedna od njegovih osobnih vrijednosti.

Razgovor se dotaknuo i granica profesionalnog angažmana te pitanja postoje li poslovi koje ne bi prihvatio bez obzira na ponuđeni honorar. Ilić je jasno poručio da novac nije presudan kriterij te da je tijekom karijere odbio brojne ponude.

- Puno, puno sam odbio. I sarkastično sam se uvijek zezao s Amerikancima. Rekli bi: "Ali mi vas platimo više, morate to napraviti,". Onda bih rekao da dolazim iz zemlje koja je imala 21 milijun stanovnika i milijun vojnika i policajaca i nisam radio što su htjeli. I sad oni misle da ću ja za 1000 dolara više napraviti nešto. Mene to ne zanima, izjavio je.

Otkrio je i da njegova mala tvrtka, koju čine on i asistent, trenutačno čak 60 posto poslova radi besplatno ili za simboličan honorar. Riječ je uglavnom o projektima koje smatra važnima ili ga osobno ispunjavaju. Kao primjer naveo je suradnju s kazalištem Gavella, za koju pristupa drukčije nego komercijalnim projektima, poput onih za New York Lincoln Center. Upravo mu plaćeni poslovi omogućuju slobodu da neke druge radi bez velikih kompromisa.

Ilić se prisjetio i jednog dječačkog odgovora iz Večernjeg lista, kada je kao osmogodišnjak na natječaju poželio posvojiti brata jer mu je kao jedincu nedostajalo društvo. Danas, kaže, na to gleda nešto drukčije, a svoju životnu filozofiju povezuje upravo s idejom pomaganja drugima.

- Sad ne bih brata, ali bih vjerojatno volio podržati nekog tuđeg brata. Mislim da je moja tolerancija, cijeli taj koncept, je podržavati nekog tuđeg brata ili sestru i tako dalje, kazao je.

Time je toleranciju opisao ne samo kao društveni ili politički pojam, nego kao osobnu odgovornost – spremnost da se pomogne i pruži podrška ljudima izvan vlastitog kruga.

Izložba o toleranciji dosad je obišla više od pedeset zemalja. Ilić je priznao da se trudi biti tolerantan, ali i da postoje granice preko kojih ne želi prijeći. Posebno je netolerantan prema gluposti i mržnji, a kada shvati da razgovorom ne može promijeniti ničije stavove, odlučuje se povući.

- Užasno to pokušavam. Ali moja tolerancija ima granice, naravno, kao svaka granica. Dosta sam netolerantan na glupost. I dosta sam netolerantan na mržnju. I postoji jedna određena granica kad vi s nekim pregovarate i shvatite da ne možete bar malo pomaknuti mišljenje te osobe. Onda se ja prošetam, naveo je.

Istaknuo je i kako se njegov odnos prema toleranciji mijenjao tijekom godina. S vremenom je, kaže, postao svjesniji težine riječi i njihova utjecaja na druge ljude, zbog čega je neke izraze koje je nekada olako koristio odlučio izbaciti iz svakodnevnog govora.

Na pitanje što za njega znači tolerancija, Ilić se nadovezao na vlastitu misao da je ona najniža stepenica na putu iz mraka prema svjetlu.

- To je mrak. To je totalni mrak. Jer netolerancija je otprilike kao i formula za nacionalizam. Netolerancija je: vrlo malo zavoljeti, puno zamrziti. Živjeti s mržnjom, to je užasno teška stvar. Zaista. Mrziti, to je užasno, izjavio je.

Dodao je kako i religije govore o opraštanju, premda se toga ne pridržavaju uvijek ni oni koji se smatraju religioznima. Njegova je osobna želja, istaknuo je, otići iz života bez mržnje prema drugima.

U nastavku emisije Ilić je s voditeljem Stankovićem komentirao tri plakata izložena u Zagrebu. Objašnjavajući svoj kustoski pristup, istaknuo je kako bira autore, a ne nameće im teme ni način na koji će ih obraditi. Upravo je sloboda izražavanja, kaže, važan dio koncepta tolerancije.

Prvi plakat potpisuje poznati američki umjetnik David Plunkert, a Ilić je posebno izdvojio njegovu igru crnog i bijelog, koju je povezao s rasizmom i međusobnom ovisnošću različitosti. Zanimljivim mu se učinio i motiv mačke, smatrajući da je riječ o odličnom načinu privlačenja pozornosti publike.

Drugi rad dolazi iz Bugarske, a njegova autorica Lyuba Tomova poslužila se motivom kave kako bi progovorila o zajedništvu i potrebi međusobnog usklađivanja. Ilić je objasnio kako se kava u različitim dijelovima regije naziva turskom ili grčkom, ovisno o sredini, dok plakat njezinu ispijanju daje dodatnu simboliku.

Posebno emotivno govorio je o radu Igora Kordeja, svojeg dugogodišnjeg prijatelja, kojeg poznaje još od mladosti. Priznao je da je upravo Kordejev izniman crtački talent utjecao na njegov vlastiti razvoj.

- Kordey me napravio puno boljim crtačem nego što sam ikad bio, jer je on izuzetno talentiran. Morao sam se truditi kao pas da budem bar blizu njemu, rekao je Ilić.

Kordejev plakat, koji podsjeća na vitraj sastavljen od različitih vjerskih i političkih simbola, Ilić je protumačio kao poruku o krhkosti zajedničkog prostora. Simboli se, objasnio je, održavaju zahvaljujući onome što ih povezuje, a njihovim daljnjim razbijanjem mogu potpuno nestati. Ipak, ostavio je prostor i za drugačija tumačenja, što je još jedan izraz tolerancije koju zagovara.

Posljednji prikazani plakat posebno mu je prirastao srcu. Riječ je o studentskom radu autorice koju je upoznao na radionici u Sarajevu. Njezin je rad izdvojio među ostalima, ne znajući tko ga je napravio, a nakon što je upoznao mladu autoricu, odlučio ga je uvrstiti u izložbu. Posebno ga je privukla simbolika rada koji se bavi pokrivanjem lica, slobodom izbora i europskim identitetom.

Ilić je istaknuo kako tolerancija ne može vrijediti samo za one čije se odluke i uvjerenja podudaraju s našima. Pritom je povukao paralelu između žene koja želi nositi maramu i one koja je želi skinuti.

- Ali sam joj rekao da ću isto tako učiniti sve za nju, kao što bih učinio za iransku ženu koja ne želi imati šal i hoće pokazati kosu. Jer to je tolerancija. Ne možete reći "Samo ovo, a ne ovo." Ona to vjeruje, ona to hoće. Zašto ne, kazao je.

"Nisam naivan, nešto se drugo pomaklo"

Dotaknuo se i reakcija na svoje radove, na što kaže da se plakati njegove izložbe tolerancije redovito uništavaju, osobito u zemljama istočne Europe. Među njima je naveo Poljsku, Rusiju, Slovačku, Hrvatsku, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Rumunjsku. Smatra kako se prema javnom prostoru često ne odnosimo kao prema zajedničkom vlasništvu, zbog čega vandaliziranje plakata postaje svojevrsna poruka o društvu u kojem živimo.

Kao posebno zanimljiv primjer izdvojen je plakat za Festival Miroslava Krleže, na kojem je kroz različite povijesne hrvatske zastave prikazao razdoblja u kojima je Krleža živio. Nije očekivao da će najveće reakcije izazvati upravo zvijezda, a ne simbol NDH koji je također dio povijesnog prikaza.

- Međutim, reakcija je ispala na zvijezdu. Što je bilo još gore, po većini plakata su križali zvijezde i crtali kukaste križeve, naveo je.

Komentirajući takve intervencije, Ilić je upozorio i na nacistički simbol 88, koji se pojavljuje na pojedinim plakatima. Objasnio je kako broj označava osmo slovo abecede, odnosno inicijalno slovo pozdrava "Heil Hitler". Pritom smatra da problem nije u njegovoj naivnosti ili nedovoljnom poznavanju današnje Hrvatske, nego u promjenama koje su se dogodile u društvu.

- Radim to već pet godina. Krležine vrlo slične. Prve dvije godine ih nitko nije uništavao. U zadnje vrijeme se uništavaju više. Dakle, nisam ja naivan, nego se nešto drugo pomaklo, smatra Ilić.

"Tko plaća, taj odlučuje"

Razgovor se potom prebacio na aktualnu raspravu o izgledu novog maksimirskog stadiona i pitanju tko bi trebao odlučivati o njegovu dizajnu. Ilić smatra da je važno razlikovati naručitelja i korisnika, odnosno onoga tko projekt financira i onoga tko će se njime koristiti.

- Tko plaća stadion, taj odlučuje. Nažalost. Ne onaj tko ga posjećuje, već tko ga plaća, taj odlučuje, kazao je.

Osvrnuo se i na način na koji se vodi javna rasprava, upozorivši da je problematično kada se arhitektura i dizajn stavljaju u drugi plan, a rasprava postaje pitanje političkih i navijačkih interesa. Podsjetio je pritom na Eiffelov toranj, kojem su se u vrijeme gradnje mnogi protivili, a koji je danas jedan od najprepoznatljivijih simbola Francuske.

Ipak, kada ga je voditelj izravno upitao sviđa li mu se ideja novog maksimirskog stadiona, Ilić je odgovorio da ga sam dizajn ne zanima toliko koliko smisao i svrha cijelog projekta. Upozorio je na velike troškove i postavio pitanje hoće li nova infrastruktura doista unaprijediti hrvatski nogomet.

- Hrvatska je jako dobra u nogometu, čak i s lošim stadionom. Hoće li ih novi stadion napraviti boljima?, upitao je.