Novi roman Ivane Šojat progovara o posljedicama obiteljske šutnje

Novi roman Ivane Šojat "Ptičica" progovara o smrti roditelja i posljedicama obiteljske šutnje, a autorica je u razgovoru za Hinu rekla kako je željela tu tešku temu približiti mladima, ne ostavljajući pritom čitatelja bez nade i svojevrsnog "recepta" za bolje sutra.

"Ptičica", objavljena u nakladi Ljevak, donosi priču o vedroj djevojčici Lidiji, okruženoj pažnjom roditelja i bake Magde, sve do emocionalnog kraha izazvanog gubitkom jednog od roditelja. Lidija tugu, duboku bol i prazninu pokušava ublažiti prejedanjem. Postaje sve izoliranija i trpi uvrede vršnjaka u školi zbog svoje nespretnosti i viška kilograma, što je dovodi do psihičkog i fizičkog sloma.

Djeca se lakše suočavaju sa stvarnošću nego sa šutnjom

Šojat je lani objavila roman "Sanjao sam snijeg", namijenjen odrasloj publici, koji se također bavi smrću roditelja. Na pitanje je li "Ptičica" nastala iz potrebe da s tom temom suoči i mlađu publiku, Hini je rekla da smo skloni izbjegavati teške teme s djecom i mladima.

Pojasnila je kako, nastojeći ih zaštititi, odnosno "poštedjeti" patnje, odrasli izmišljaju taktike zaobilaženja i prešućivanja, a zapravo u najboljoj namjeri čine najgore.

Roman je stoga namijenjen i roditeljima, kojima Šojat poručuje da se djeca lakše suočavaju sa stvarnošću nego sa šutnjom.

- Kao i većina odraslih, djeca traže kauzalnost u svemu, pa tako i odlasku bliske osobe. Sjećam se kad mi je umro djed, bile su mi samo tri i pol godine. Moji mi nisu htjeli reći da je djed umro, nego su rekli da je otišao u Zagreb. Problem je bio u tome što sam se nekoliko dana prije djedove smrti s njim 'posvađala' oko toga čija je mačka ljepša: moj mačak Tenjac ili njegova mačka čijeg se imena ne sjećam. U mojoj glavi sam sklopila priču da je djed otišao zato što je bio ljut na mene. A Zagreb je postao mjesto gdje odlaze svi koji se u ljutnji više ne žele vratiti, kazala je.

Šutnja kao obiteljski teret

Za šutnju Šojat kaže da je sveljudski problem.

- Uvijek je lakše prešutjeti nego suočiti se. Postoji taj famozni 'sindrom sramote', ono nešto izvan uzusa, izvan prihvaćenih okvira 'pristojnosti', običajnosti, obiteljsko breme koje predstavljaju pojedini članovi obitelji koji su počinili 'neopisivo'. Ljudi sijeku takve grane s obiteljskih stabala, ne spominju svoje 'crne ovce' samoubojice, pijanice, kockare, kurviše, 'pogrešno' udate ili oženjene. To je stoljetna pandemija šutnje koja se izvana možda ne da opipati, no koja se iznutra gomila u ogromnu gvalju, u nešto neprobavljivo što nas mori iz nesvjesnog. Šutnja je otrov koji ispijamo za dobrobit fasade, kazala je.

Dodaje da se trudi realno pisati o životu jer on nije ni sladunjava pjesmica o neprekidnoj sreći ni put u Mordor.

Navodi da su najveće tuge uvijek protkane tankim nitima sreće.

- I dok tugujemo za nekim tko nas je zauvijek napustio, u sreću nas vraćaju uspomene na tu osobu, uvid u sreću koju smo zajedno dijelili. U životu često najveće brige gube težinu čim ih s nekim podijelimo, čim ih verbaliziramo, razložimo na fragmente. Ljudi osjećaju olakšanje nakon ispovijedi ili razgovora s psihoterapeutom. Teško je jad tegliti u sebi, kaže.

Pisati za mlade bez dociranja

"Ptičica" je peti roman za mlade Ivane Šojat i u svakome od njih bavila se aktualnim problemima, od droge i alkohola do digitalne ovisnosti i vršnjačkog nasilja. 

- Dugo sam se istinski bojala pisati za mlade, kaže i dodaje da odrasli samo misle da se sjećaju kako je bilo biti mlad.

- Mi u našim glavama nosimo te slike iz djetinjstva koje smo tijekom vremena modificirali, pridodali im iskustvo, uljepšali ih ili mučenički zamračili. Kod pisanja za mlade nužno je posložiti sve: odabrati interesantnu temu, prilagoditi jezik i biti iskren, bez fige u džepu, ne docirati, ne glumiti sveznajućeg mudraca, biti stvaran, 'u problemu', a tek zatim uvjerljivo pronaći izlaz iz njega, ističe.

Kaže da je možda upravo kao majka troje djece ipak uspjela dokučiti što današnje mlade muči, o čemu bi htjeli razgovarati.

Više brinemo o tehnologiji nego o duši

- I mladi žele razgovarati o problemima s kojima se susreću u svijetu koji je tehnološki toliko uznapredovao da ga na psihološkoj razini sve teže pratimo. Više smo se, naime, kao vrsta posvetili brizi o tehnologiji nego brizi o duši, pojašnjava.

Šojat kaže da mlade promatra i sluša u svakodnevnim susretima jer živi u blizini dviju osnovnih škola. Smatra da su bombardirani informacijama koje dobivaju putem mobitela i tableta te da sve manje međusobno komuniciraju.

- Ljudi su društvena bića koja bi trebala komunicirati s drugim ljudskim bićima, a ne s aparatima. Trebali bi međusobno razgovarati, a ne od umjetne inteligencije tražiti da im stvore blizance-avatare, poručila je.

Ivana Šojat (Osijek, 1971.) nagrađivana je književnica i prevoditeljica s francuskoga i engleskoga jezika. Piše romane, kratke priče, eseje i poeziju, a za roman "Unterstadt" dobila je nagradu Vladimir Nazor. Za mlade je objavila romane "Zmajevi koji ne lete", "Oblak čvoraka", "Po zidovima crtam drveće", "Onaj svijet vani" i "Ptičica". Živi i radi u Osijeku.