Elif Shafak: U doba podjela empatija postaje revolucionarna

U svijetu ubrzanih informacija, rastućih podjela i kolektivne tjeskobe, književnost se iznova pokazuje kao prostor susreta, razumijevanja i unutarnje transformacije. Jedna od najčitanijih i najutjecajnijih suvremenih autorica, Elif Shafak, u razgovoru za HRT govori o snazi romana, opasnostima zaborava, hrabrosti pisanja i potrebi za empatijom kao možda najradikalnijim činom današnjice.

Čitatelji se ne gube u knjigama - oni se u njima pronalaze

Uistinu je zadovoljstvo i čast razgovarati s Vama. Svi kojima sam spomenula ovaj intervju bili su oduševljeni. Ljudi obično kažu da su se izgubili u knjizi, no ja mislim da je bolje reći da su se našli u knjizi. Mnogi čitatelji iz Hrvatske i iz mog dijela Europe, da tako kažem, našli su se u Vašim knjigama, rekla je Karolina Lisak Vidović.

- Te mi riječi doista jako puno znače. Pisanje romana vrlo je samotno putovanje. To je jedna od najsamotnijih umjetničkih formi. Dok pišete, nikad ne znate hoće li ta priča ikomu išta značiti, ali vjerujete joj, vjerujete priči i prepustite je rijeci vremena. Kad saznam da u Hrvatskoj, kao što ste rekli, u vašem dijelu Europe, koji je ključan i u povijesnom smislu i koji je danas tako važan te blizak mom srcu, dakle, kad saznam da imam čitatelje najrazličitijih dobnih skupina, podrijetla... Znam to već neko vrijeme jer mi šalju poruke, mailove... No itekako mi puno znači kad to opet čujem i od vas i duboko sam zahvalna, kazala je Shafak.

Doduše, imam problem. Imam previše pitanja za Vas. No, dobro je imati pitanja, zar ne?

- Nema dvojbe, jako je dobro imati pitanja, kaže Shafak.

Možda bolje nego odgovore.

- Slažem se. Ljudi koji su uvjereni u svoje odgovore obično zatvore vrata razmišljanju, napretku, ali kad imamo pitanja i kad su nam ona bitna, to nas jako hrani,intelektualno i duhovno. Stoga započnimo s pitanjima, radujem im se, izjavila je Shafak.

Bi li svijet bio drukčiji kad bi moćnici čitali romane?

Dakle, u Londonu smo. Ovdje već dosta dugo živite. Lijep grad, prepun mogućnosti. Katkad, na mjestima takve gotovo dekadentne ugode, razmišljam o svijetu u cjelini. Znamo da se svijet ubrzano mijenja, ratovi, migracije, klimatska kriza... Katkad se u takvim situacijama pitam, pomalo poput Don Quijotea, što bi se dogodilo da su ljudi koji odlučuju o našoj sudbini, koji vladaju našim svijetom, uistinu pročitali i razumjeli možda Tolstojev Rat i mir, Dnevnik Ane Frank, Čovjeka bez sudbine Imre Kertésza ili Sadako hoće živjeti. Možda oni koji upravo sada rade nove atomske bombe. Što mislite, bi li svijet bio drukčije mjesto?

- Kakvo promišljeno, sjajno pitanje! Poput Vas i ja vjerujem, kad bi barem ljudi koji danas imaju toliku moć i vlast čitali knjige, kad bi barem čitali ne samo određeni tip knjiga nego raznoliko, beletristiku i publicistiku,kad bi barem političari, vladari čitali poeziju, romane...kao da je to opreka činjenici.. Zašto to kažem? Zato što smatram da beletristiku jako zanima istina. Nezgodno je što u engleskom upotrebljavamo riječ fiction, kao da je to opreka činjenici. Ljudi katkad misle, ako želiš pobjeći od stvarnog svijeta, trebao bi uroniti u svijet mašte. Ja se s tim ne slažem. Smatram da beletristiku itekako zanima naš svijet. Sve što je tema života tema je književnosti. Stoga u romanu ima politike, povijesti, psihologije, tehnologije, neuroznanosti... toliko toga što već postoji u našem svijetu i životu. No, što je možda važnije, postoji emocionalna inteligencija. Ne znam nijedno ljudsko biće koje se ne treba povezati sa svojim emocijama. Nije važno čime se bavimo,možemo biti stomatolozi, dizajneri, pekari, političari, svi moramo razumjeti ovo doba tjeskobe, svi se moramo povezati s vlastitim emocijama. Kad čitamo roman nekoliko sati, nekoliko dana, napuštamo svoje ugodno utočište, svoje rascjepkane prostore i putujemo u život drugog ljudskog bića. To je iskustvo koje dušu čini poniznijom i to su putovanja na koja moramo poći. Kad se vratimo, nakon što pročitamo roman,u nama se nešto promijeni, pomakne. Jako volim i poštujem riječ empatija. Za mene to nije suosjećanje, a kamoli sažaljenje, ne znači da ste iznad. Svojevrsno suosjećanje. Volim i germanski korijen te riječi, Einfühlung, putujete u, nastanjujete taj osjećaj. U ovo doba prezasićenosti informacijama, ekstremnog plemenskog razmišljanja i podjela to je nešto nevjerojatno što smo zaboravili. Tako da bih voljela da više političara čita beletristiku, kaže Shafak.

Empatija kao subverzija

Mislim da je empatija danas gotovo subverzivna, jer je tako radikalna.

- Slažem se s vama. Empatija je danas tako radikalna, subverzivna, gotovo revolucionarna jer doslovno plivate protiv struje. Današnja struja gura nas u okvire i uvjerava nas da možemo pripadati, odnosno možemo se svrstati u jedan okvir u kojem moramo zasvagda ostati. No kad mi kao pisci promatramo ljudska bića, ono što vidimo su nijanse, pluralizam, višestrukost... Svako ljudsko biće silno je kompleksno. U zemlji priča nema okvira, nema nas protiv njih, nema "drugog". Kad čitate priču o nekome koji se doima jako različitim,a onda shvatite koliko ste slični, taj drugi postaje vam brat, sestra... Ja i onaj drugi ujedine se tako da u književnosti postoji jedinstvo. Gotovo poput mističnog iskustva, ali u današnjem svijetu o tome nipošto ne razgovaramo dovoljno.

Zašto nam i dalje trebaju romani

Nedavno ste objavili članak, čini mi se u The Guardianu, o tome zašto i dalje trebamo romane, duže forme. Napisali ste da oko 40% Britanaca prošle godine nije pročitalo nijednu knjigu. Čak ste spomenuli izjavu Philipa Rotha da je književno doba prošlo. No završili ste u optimističnijem tonu. Napisalo ste: "Što je naše vrijeme kaotičnije, to je dublja naša potreba da usporimo i čitamo beletristiku."

- Točno. Istodobno se javljaju dvije zanimljive, gotovo suprotstavljene tendencije. S jedne strane živimo u doba prezasićenosti informacijama, sve slabije koncentracije. Nažalost, informacije su postale lako dostupne, ili se tako bar čini, tako da smo zaboravili ulagati trud u znanje, zaboravili smo reći da ne znamo. Ovo je doba u kojem se sve vrlo brzo konzumira. Prezasićenost informacijama, brza potrošnja, trenutačno zadovoljstvo...Razumljivo, broj ljudi koji čita knjige opada i to je razlog za veliku zabrinutost. Međutim, postoji i naličje te pojave, gotovo u opreci s njom. Među onima koji čitaju dogodio se vrlo zanimljiv pomak. Oni, poput mene, koji su dovoljno stari, sjećaju se da je 80-ih, 90-ih, u prvom i drugom desetljeću 21. stoljeća bilo jako puno predviđanja da je roman mrtav. Izlazio je članak za člankom u kojem se tvrdilo da više nitko neće čitati romane. No zapravo se zbiva suprotno, navodi Shafak.

Reakcija

- Tako je. Jer što se brže svijet okreće, sve je manje razumljiv to smo tjeskobniji. Ovo je doba tjeskobe. Svi smo silno tjeskobni.To je dublja potreba da usporimo, da se povežemo s drugim ljudskim bićima i to je dublja potreba za drevnim umijećem pripovijedanja. Zašto drevnim? Zato što govorimo o umjetničkoj formi koja je bezvremena, nevezana za mjesto,ne veže se ni uz jednu religiju,područje, klasu, etničku pripadnost, nego pripada cijelom ljudskom rodu. Idem na razne priredbe i sve češće na književnim događajima viđam mlade posjetitelje, mlade muške čitatelje. To me jako raduje. Broj čitateljskih klubova raste,ljudi dijele romane... U ovoj djelatnosti prodaja romana nije opala. Dakle, u tijeku je tiha revolucija, čak i u ovom dobu prezasićenosti informacijama i brze potrošnje.

Nedavno ste izabrani za predsjednicu britanskog Kraljevskog književnog društva. Čestitam.

- Hvala.

Što se nadate postići u toj ulozi?

- Riječ je o nevjerojatno važnoj organizaciji, instituciji starijoj od 200 godina. Ima silno bogatu povijest, tradiciju. Pod njezinim je okriljem više od 700 članova, uključujući počasne članove. Kad govorimo o riječi fellowship, želim se fokusirati na nju, na oba značenja te riječi. Ne samo na članstvo u staroj i važnoj organizaciji. Ta riječ ima i drugo značenje, fellowship kao solidarnost, sestrinstvo, književno zajedništvo, drugovanje... Za mene je to značenje vrlo važno jer živimo u doba s jako puno izazova za pisce, pjesnike, knjižničare. Nasrće se na pismenost, književnost, slobodu mašte, umijeće pripovijedanja... Želim da to bude gotovo pa utočište, otvoreno svima, srdačno, uključivo i utemeljeno na ravnopravnosti. Za mene je to drugo značenje riječi fellowship vrlo važno, rekla je Shafak.

Pisati o ušutkanima

Sjajno. Srž Vaše literarne misije jest da govorite i pišete o onima koji su zaboravljeni. Kažete da književnost izvire iz unutarnje rane. Je li teško pripovijedati o tako bolnim temama?

- Doista cijenim to pitanje. Kao što znate, podrijetlom sam iz Turske, zemlje s vrlo bogatom povijesti. No to ne znači nužno i živo pamćenje. Dapače, u Turskoj vrijedi upravo suprotno. Mi smo društvo kolektivne amnezije. Cjelokupan naš odnos prema prošlosti pun je prekida. Kad imate takve praznine, vrlo je lako ispuniti prazninu ultranacionalističkom, imperijalnom nostalgijom koja ističe kako smo oduvijek bili veliko carstvo, donosili smo pravdu i civilizaciju kamo god došli... To je ta retorika. No, kao pisac postavljate pitanja. U redu, to je priča o carstvu, no mene zanimaju priče žena. Kakav je život u carstvu bio za žene? I to za one koje nisu imale pristup moći ili vlasti. Primjerice, život seljanke na Balkanu, u Anatoliji, prostitutke u Istanbulu, konkubine u sultanovu haremu. Gdje su njihove priče? Vlada duboka tišina. Ili kakav je bio život u Osmanskom Carstvu za manjine? Ako ste bili pripadnik kršćanske manjine, armenski srebrnar, židovski mlinar, arapski seljak, kurdski poljoprivrednik, grčki mornar, kako ste živjeli? Kako su živjele obitelji čiji su sinovi odvedeni u janjičare itd.? Postavljate ta pitanja i nailazite na duboke džepove tišine. Kad ste pripovjedač tako složenog podrijetla, moraju vas početi zanimati ne samo priče nego i tišine. Meni je uvijek bilo važno da u svom djelovanju obraćam pozornost na periferiju, na ušutkane, zaboravljene, potisnute...Pokušavam dovesti tu periferiju u središte, dati joj više glasa. Naravno, neke od tih priča su iznimno bolne,ali postoje i čudesne priče o nadi, otpornosti...Ja se u svom radu oslanjam na maštu, ali također temeljito istražujem povijest, filozofiju... Volim interdisciplinarno razmišljanje, romane ideja koji pokušavaju dati širu sliku.

Ženska prava i krhkost demokracije

Moramo priznati da je danas diljem svijeta mizoginija u porastu. Kako biste komentirali tu situaciju? Što Vas najviše plaši, a što Vam pruža nadu? 

- Sjećam se da je potkraj 90-ih, ranih 2000-tih bilo jako puno optimizma u svijetu. U to doba najveći su optimisti bili tehnološki optimisti. Govorili su, širenjem digitalnih tehnologija informacije će biti posvuda, svi će postati informirani građani, prevladat će liberalna demokracija, povijest može ići samo u jednom smjeru, autoritarnost će nestati...Tako su glasila predviđanja. Sjećam se da su mi tih dana i neki stručnjaci govorili kako je posve razumljivo da sam feministica jer sam Turkinja. U Turskoj je feminizam bio potreban, ali ne u SAD-u, Kanadi ili skandinavskim zemljama. Tada se to tako doživljavalo. Kad se prebacimo u današnjicu, znamo da je to dualističko tumačenje svijeta bilo pogrešno. Ne možemo reći da su neke zemlje solidne, a neke fluidne. Svi živimo u fluidnim vremenima. To znači, naravno da postoje razlike, ne tvrdim da među zemljama nema razlika, no ono što se događa u jednoj zemlji može se dogoditi i drugdje. Danas, u SAD-u, knjižničari proživljavaju jako teške trenutke zbog zabrane i uklanjanja knjiga. Također, diljem svijeta ženska prava, LGBTQ+ prava dovode se u pitanje, napadaju ih, a ženama se govori da je naša glavna uloga u životu da budemo majke, kućanice. Sve je u redu kad žene odaberu biti kućanice, ali to mora biti naš izbor, ne smije nam se nametati odozgo. Želim reći samo ovo: kad i ako se demokracije uruše, jer demokracija je vrlo krhka, mnogo krhkija nego što se mislilo početkom 2000-tih, kad i ako se demokracije uruše, prva prava koja će se oduzeti bit će ženska prava. Stoga mi žene moramo gorljivije braniti demokraciju te razviti veze solidarnosti i sestrinstva. Moramo se podupirati. Duboko vjerujem u to, kazala je Shafak.

Sestrinstvo je lijepa riječ.

- Jako lijepa. Sviđa mi se.

Opasna književnost

No vrlo je opasno pisati o tako bolnim pričama, zaboravljenim ljudima i skupinama. Napisali ste roman Kopile Istanbula, toj se knjizi čak i sudilo. Za vas je to bilo strašno razdoblje, bojali ste se, u Turskoj su Vaše slike spaljivali na ulici i morali ste imati tjelesnog čuvara, zar ne?

- Da.

Tužilac je za vas tražio tri godine zatvora, zar ne?

- Tako je.

Vaš je odvjetnik morao braniti izmišljene likove. Kako ste se tada osjećali i smatrate li da je to bilo vrijedno svega?

- To me razdoblje duboko uznemirilo. No također me iznenadilo, možda je primjerenija riječ šokiralo, jer to uopće nisam očekivala. U turskom Ustavu imamo članak koji štiti turskost, ali nitko ne zna što to točno znači. Štiti turskost od uvreda, tako glasi definicija. Budući da je tako nejasan, ostavlja prostor za razna tumačenja, pa i pogrešna. Taj se članak prije upotrebljavao protiv povjesničara i novinara, ali baš nikad protiv pisca beletristike, romanopisca. Stoga je to bilo potpuno neočekivano. Riječ je o romanu Kopile Istanbula, koji ispreda priču o turskoj obitelji i armensko-američkoj obitelji očima žena, naraštaja žena, prabaka, baka, majki, kćeri itd, navela je Shafak.

Bavili ste se i genocidom nad Armencima.

- Točno. Riječ je o jednom od najvećih tabua u Turskoj, ako ne i najvećem. Kad je knjiga izašla, bilo je to vrlo zanimljivo iskustvo, bila sam gotovo rastrgana jer sam od čitatelja primala mnogo ljubavi i potpore, no čim je objavljena,bila sam izložena velikoj količini mržnje, govora mržnje, verbalnim napadima ultranacionalističkih skupina koje su me nazivale izdajicom, kao da sam izdala svoju zemlju i u njihovim se očima svrstala uz neprijatelja.... Sudili su mi i bilo je doista nadrealno, zbilja kafkijanski jer su riječi izmišljenih likova služile kao dokaz u sudnici. Na ulici su bile skupine ljudi koji su pljuvali po mojim slikama, spaljivali zastave EU-a itd. To je trajalo godinu dana. U to sam doba bila trudna i zato je to bilo i emocionalno izazovno. Poslije je tužilac istraživao još dva moja romana, taj put zbog kaznenog djela "opscenosti"jer sam pisala o pitanjima seksualnog nasilja, nasilja nad ženama ,ali i o djevojčicama mladenkama, što smatram zlostavljanjem djece. U Turskoj je sve više djevojčica mladenki, čime se moramo baviti. Spominjem to jer bez obzira na to pišete li o povijesti, politici, seksualnosti, spolu, obiteljskom životu...Bilo koja tema može uvrijediti vlasti ili neke skupine u društvu i kao pisac možete zbog toga imati problema. Mogu vas tužiti, istraživati, kazneno goniti, protjerati, zatvoriti itd. Stoga to nije osobito poticajna okolina za književnost. Istodobno, riječ je o zemlji silne složenosti i ljepote. Naći ćete i mnogo čitatelja koji strastveno čitaju i dijele knjige. I koji cijene takve knjige. Na potpisivanjima knjiga donose mi knjige podcrtane različitim bojama jer je u prosjeku pet, šest ljudi pročitalo isti primjerak knjige. U Turskoj knjiga nije osobni predmet. Ako vam se sviđa, nećete je vratiti na policu, dijelite je s prijateljima, susjedima... U tom je smislu usmena predaja, dijeljenje priča nešto neopisivo lijepo. Želim spomenuti i tu stranu. Za turskog pisca to iskustvo znači brojne unutarnje podjele. Donosi vam mnogo problema, ali i mnogo ljubavi.

Književnost gradi mostove

Koji ste najveći kompliment dobili od čitatelja?

- Za mene je najveća nagrada ili dar kad mi čitatelj iz posve drugog dijela svijeta ili kulturnog miljea ili obiteljske priče priđe ili pošalje pismo i kaže kako je pročitao moj romani da mu je jako mnogo značio, dotaknuo mu je srce. To su neopisivo dragocjene riječi jer vjerujem u te veze, istinski vjerujem da je književnost most koji nas povezuje, priče nas povezuju,ali tišine nas razdvajaju. Književnost gradi mostove riječima, pričama, empatijom, a ti mostovi nadilaze granice, okvire, čak i u ovo doba razdora i raslojenosti. Te su mi riječi dragocjene.

Emocije kao oblik znanja

Vaše su knjige prožete emocijama, ali danas mnogi intelektualci podcjenjuju moć emocija. Što bi se dogodilo kad bismo emocije cijenili kao ideje ili možda kao oblik znanja?

- Uistinu prelijepo pitanje! Kako ironično! S jedne strane živimo u doba u kojem emocije upravljaju, u dobrom ili lošem smislu, gotovo svime. Toliko je ljutnje, tjeskobe...

Ogorčenosti.

- Da. Ogorčenosti. Frustracije itd. Istodobno, o emocijama ne razgovaramo dovoljno. Za mene emocije nisu znak slabosti. Sviđa mi se kad političar može pokazati osjećaje. Samo netko tko je dovoljno jak da pokaže osjećaje može se povezati s drugim ljudima na gotovo duhovnoj razini. Ne samo intelektualno, nego iz srca. Naravno, kao romanopisac ne poričem da je intelekt vrlo važan. Uz mnogo istraživanja... Volim intelektualnu produktivnost, no želim reći da je srce uvijek veće od uma. Um ima vlastita ograničenja, brige i okvire, ali srce je golemo i sposobno povezati se na toliko razina. Emocije radije doživljavam kao izvor nesputane energije. Stoga pitanje nije jeste li tjeskobni, depresivni ili frustrirani jer svi smo takvi. Neki to skrivaju, a neki ne. To je jedina razlika. No moje je pitanje što činite sa svojom tjeskobom, depresijom.To je pitanje koje si trebamo postavljati. Možemo li ih smatrati izvorima energije i iskoristiti u mnogo pozitivnije i konstruktivnije svrhe? Toni Morrison napisala je lijep esej u kojem kaže da je katkad tako ljuta. To je razumljivo. Toliko se toga događa, naravno da smo ljuti. No sljedeća rečenica u eseju tako je jednostavna i moćna. Kaže: Katkad sam tako ljuta, a onda sjednem za radni stol i pišem. To mi se jako sviđa jer svoj bijes pretače u književnost. Netko drugi svoju tjeskobu pretače u vizualnu umjetnost. Netko treći svoju depresiju usmjerava u klimatski aktivizam. To je dragocjeno jer ne poričemo svoje emocije, nego ih usmjeravamo u nešto pozitivnije, ne samo za sebe nego i za svoje zajednice i ljudski rod. Kad se sve zbroji, samo je jedna emocija koja me itekako plaši, a to je apatija. Riječ je o izostanku svih emocija, o otupljenosti. Kad postanemo ravnodušni, kad kažemo da nas nije briga. To je vrlo opasan prag, kad smo do te mjere desenzibilizirani da prestanemo mariti što se zbiva u svijetu, bilo u drugoj zemlji ili vrata do, našem susjedu, susjedovu djetetu. U trenutku kad se prestanemo povezivati i mariti taj će svijet biti mnogo mračniji i u njemu će biti mnogo teže živjeti, objasnila je Shafak.

Ljubav i sloboda idu zajedno

Napisali ste i divno djelo Četrdeset pravila ljubavi.

- Hvala.

Što mislite, kakvu ljubav danas najviše trebamo?

- Kad rabimo riječ ljubav, osobito u engleskom jeziku, to je samo jedna riječ. Pokušavamo toliko emocija svesti na jedan pojam. Naravno, stari Grci bili su mudriji od nas. Imali su najmanje šest ili osam riječi kojima su opisivali ljubav. Zaboravili smo te nijanse. Eros se itekako razlikovao od agape. U arapskom postoji više od deset riječi koje opisuju ljubav. U turskom imamo samo dvije. No želim reći da to treba sagledati mnogo suptilnije i slojevitije. Ljubav i sloboda uvijek idu ruku pod ruku. Ljubav nije vlasništvo, nije posesivna. Rabimo riječi kao što su moja supruga, moj suprug, moj zaručnik i velik je naglasak na tu prvu riječ - moj. No u ljubavi nema vlasništva. Istinska ljubav je fluidna, teče, podložna je promjenama. Dopuštate drugoj osobi da vas mijenja i vi mijenjate nju, uzajamno je. Postoji divan opis Šemsa i Rumija koji me nadahnuo kad sam pisala Četrdeset pravila ljubavi. U zapisima Rumi se opisuje kao voda, a Šems kao vatra. Vatra i voda ne bi se trebali voljeti, ali njih dvojica su se voljeli i promijenili su jedan drugoga. Zato u romanu postoji rečenica: Ako smo ista osoba prije i nakon što volimo, znači da nismo dovoljno voljeli. Ljubav donosi lijepu, spontanu promjenu, kazala je Shafak.

Sjajna misao. Svidio mi se intervju u kojem ste rekli da najviše volite sjediti u svojoj sobi, zatvoriti vrata i naglas čitati poeziju i prozu svom namještaju.

- Tako je!

Čitati namještaju

Spomenuli ste da prigušiva svjetiljka u kutu voli T. S. Eliota, a kauč više voli Virginiju Woolf.

- Istina. Volim čitati naglas jer kao što čujete po mom naglasku, nisam izvorna govornica engleskog. Useljenica sam, dvostruka useljenica u smislu da sam useljenica i u Ujedinjenom Kraljevstvu i u jeziku na kojem pišem. Dakle, useljenica sam i u engleskom jeziku. To znači, kao što svaki useljenik zna, da postoji raskorak između misli i riječi. Um je uvijek brži, a jezik je nespretan... 

Znam to.

- Obje to znamo i obje razumijemo jedna drugu. Kao useljenici uvijek želimo reći više, s mnogo više nijansi. Želimo zbijati bolje šale, a to nam ne polazi sasvim za rukom. I taj raskorak izaziva velike frustracije. No ujedno nas nadahnjuje jer znači da riječi ne shvaćamo zdravo za gotovo, zar ne? Obraćamo pozornost na riječi koje se ne mogu lako prevesti iz jednog jezika u drugi. Zato imamo vrlo drukčiji odnos prema jeziku. Željela bih da nas to ne zastrašuje, nego nadahnjuje. Jako je dobro čitati naglas jer nam pomaže da čujemo melodiju, kadencu, ritam jezika. Poezija je za useljenika uvijek izazovna, ali kad je čitam namještaju oko sebe,čini mi se da su oduševljeni,da uživaju, kao i ja. Želim i dalje čitati naglas, objasnila je. 

Poruka vode - sve je povezano

I priroda ima važnu ulogu u Vašim knjigama. Pripremila sam Vaš prelijep citat: "Ono što lijemo kao suze ista je voda koju ćete naći u Mississippiju, Gangesu, Temzi i Eufratu". Vi ste to napisali. Voda je moćan simbol u vašim djelima. Teče rečenicama. Što to voda zna o nama, a mi smo zaboravili?

- Krasno pitanje. Gledamo čašu vode i to uzimamo zdravo za gotovo. No vjerujem da je ovaj trenutak u kojem živimo priča o vodi. I o obilju vode, poput bujičnih poplava, kojih će nažalost biti sve više, ali i o oskudici vode. Ironično je što usred prevelike količine vode, kako nam se čini, jer razina mora raste kao posljedica klimatske krize, više je pljuskova, bujičnih poplava, a usred svega toga čovječanstvo nema dovoljno pitke vode. Za nas koji potječemo s Bliskog istoka to nije hipotetski scenarij. To je gorka stvarnost, upravo se događa. Od deset zemalja u svijetu pod najvećim vodnim stresom, sedam njih je na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi. To znači da naše rijeke odumiru i to je vrlo vidljivo. To ima goleme posljedice za sve. Utjecat će na sve. Bez vode bit će više političkog nasilja, ekstremizma, nedaća. No to nerazmjerno pogađa žene, djecu i siromašne. Žene su obično one koje nose vodu. Kad u selu nema pitke vode, udaljenost koju mlada žena mora prijeći povećava se, što, nažalost, povećava mogućnost rodno uvjetovanog nasilja. Mi to u glavi svrstavamo u odvojene kategorije. Kažemo, ovo je kategorija za klimatske krize, ovo za nestašicu vode, za ženska prava, za rasnu nejednakost. No u životu nema kategorija. Sve je povezano i to je poruka vode. Čak i jedna jedina kap vode poručuje nam da kao ljudski rod nismo otkrili nove izvore vode. Zamislite, tisućljećima se uvijek iznova služimo istom vodom. To je ista voda koja je prije deset ili 50 godina možda tekla u rijeci u posve drugom dijelu svijeta. To je ista voda koju je netko od nas možda isplakao. Voda u Eufratu ili Mississippiju, to nisu zasebna vodna tijela i u životu je sve povezano. Voda nas podsjeća da ni jednu jedinu kap vode ne smijemo uzimati zdravo za gotovo i da trebamo obraćati više pozornosti na ono što se čini maleno i nevažno. Ništa nije maleno ili nevažno, rekla je Shafak.

Mudrost

U djetinjstvu su na vas utjecale migracije, možemo tako reći. Rođeni ste u Strasbourgu, živjeli ste u Turskoj, SAD-u...Pročitala sam i da je Vaša baka jako utjecala na Vas. Što Vas je naučila?

- Da, moja baka po majci igrala je važnu ulogu u mom životu. Rođena sam u Francuskoj, u Strasbourgu, ali roditelji su se rastali nakon nekog vremena pa nisam živjela u Francuskoj. Moj je otac ondje ostao, opet se oženio i zasnovao francusku obitelj. Moja majka me pak dovela u Tursku. Došle smo u bakinu kuću u Ankari, u četvrt izrazito srednje klase, vrlo konzervativnu, vrlo patrijarhalnu i zatvorenu. Imala sam dojam da se onamo ne uklapamo jer je moja mama bila mlada rastavljena žena. Okruživale su nas isključivo vrlo patrijarhalne obitelji. U to doba rastavljene mlade žene smjesta bi morale poći za nekog starijeg tako da se stariji muškarac može brinuti za nju i dijete. Takav je bio obrazac. Majčina mama se uplela, nije to dopustila i odlučila je da se njezina kći treba vratiti na fakultet. Jer moja je majka pogriješila, mislila je da je ljubav dovoljna. Kad se udala, prekinula je studij. Bila je vrlo mlada. Zbog toga nije imala diplomu, karijeru, novac, ništa čime bi se uzdržavala. Zato je baka rekla da će se brinuti za unuku dok joj majka ne bude spremna.

Mudra žena.

- Bio je to vrlo neobičan potez. I tako je mama otišla na studij, ja sam stalno bila s bakom, koja nije bila osobito obrazovana. Izvukli su je iz škole jer je bila djevojka u Turskoj u to doba. A svesrdno je vjerovala u obrazovanje žena. I time je raskinula lanac. Ako uspijemo raskinuti lanac, potaknut ćemo istinsku promjenu. Umjesto da kaže, ovo se dogodilo meni pa trebam jednako postupiti, rekla je, ne, moja kći treba imati bolji život od mene. To je mami promijenilo život. Diplomirala je sa sjajnim prosjekom, ušla u Ministarstvo vanjskih poslova i tako sam ja stekla sjajno obrazovanje. No za sve je to bila zaslužna baka. Bila je vrlo mudra i pokazala mi je da ne moraš imati cijenjenu diplomu na zidu, a ipak možeš biti mudar. Ili možeš diplomirati na jako otmjenom sveučilištu, na jako poznatoj instituciji,a ipak u životu budeš neznalica. Dakle, postoje razni putovi do znanja. Ona mi je pomogla da se povežem s usmenom kulturom i svijetom usmene predaje, što me oduvijek zanimalo, istaknula je Shafak.

Što je klasik?

Uvijek pokušavam naći odgovor na pitanje iz naziva naše emisije, a ono glasi: Što je klasik? Zanima me što knjigu čini klasikom. Pomozite mi da nađem odgovor.

- Krasno pitanje. Nikad nisam vjerovala u razliku između ozbiljne i trivijalne književnosti. Ne pristupam knjigama na taj način. Tko uopće pravi te razlike? Za mene je najvažnija znatiželja uma. Održimo je živom. Budimo intelektualni nomadi. Volim eklektične popise za čitanje. Čitajmo raznoliko. Filozofiju, političku filozofiju,to je doista jako važno. Jednako tako, čitajmo kuharice. Divne su, otkrivaju nam toliko toga o kulturi, o nekoj regiji. Čitajmo romane u stripu...

Poeziju nadasve.

- Poeziju! Dakako. Bilo što i sve što nas u tom trenutku privlači prava je knjiga za nas. No nemojmo da popisi za čitanje budu samo eurocentrični. Ne zaboravimo da u svijetu postoje različite pripovjedačke tradicije. Muči me što katkad, kad kažemo klasici, obično mislimo na popis koji je osmdeset posto eurocentričan. To moramo dovoditi u pitanje. Za mene su klasici knjige kojima se volim vraćati i svaki put otkrijem nešto novo. Nemam osjećaj da se ponavljaju. Za mene je to klasik. I može biti u bilo kojem obliku, iz bilo kojeg dijela svijeta. To je vrlo intiman odnos koji stvaramo s voljenom knjigom, rekla je.

Krasna poruka za kraj naše emisije. Hvala Vam na razgovoru.

- Uistinu sam zahvalna. Hvala Vama.

Reprizu emisije pogledajte na HRT3 u nedjelju 30. kolovoza u 15:15

Pronađite ju i na HRTi i na YT kanalu