"Pjesme Gabi Novak ostaju nam kao divna ostavština i poruka da malo zastanemo"

Pjesme Gabi Novak imaju onu vrstu dostojanstva koje dijeli s književnim klasicima. Slušam ih kao što čitam, polako, u tišini, da svaka riječ sjedne na svoje mjesto, s koncentracijom na svaki ton.

Nesvjesno glazbeno pamćenje

Nisam ju nikad upoznala. Bila sam u njezinom domu samo jednom, godine 2003., kad sam intervjuirala Arsena nakon što je dobio Goranov vijenac za poeziju. Moram priznati (a grijesi se trebaju ponajprije priznati sebi) da tada nisam puno razmišljala o njoj.

Zašto se tako često događa da tek kad neki ljudi odu, tek tada postanemo svjesni tko su oni bili i što su nam značili?

Njezine pjesme pjevala je moja majka nedjeljom, u kuhinji, dok je pripremala ručak. Ponekad bi mi to bilo smiješno. Radio bi navinula na najjače, kraj otvorenog balkona. Pretpostavljam da su tako pjesme Gabi Novak ušle u moje nesvjesno glazbeno pamćenje.

Samozatajno uvijek prisutna

Nikada nisam ni posebno slušala njezinu glazbu. Nikada baš stavila njezinu ploču u gramofon. No danas znam da sam tu glazbu čula, onako kako čujemo nekog tko nam je blizak. Tiho, skriveno, samozatajno bila je njezina muzika uz mene prisutna kao netko tko te prati kroz život, a da toga nisi ni svjestan. Utjelovljenje prave ženske, gotovo majčinske ljubavi. Stalno tu za tebe. Neprimjetno, a moćno.

Dostojanstvo poput književnih klasika

Danas puštam njezine pjesme i pomalo se čudim kako ih sve znam napamet. Glas je to bezvremenske elegancije i topline. Slušam ju sa slatko-gorkim užitkom, odajući počast onoj koja je znala što znači nadati se, voljeti, i biti tu. Njezine pjesme mogu se usporediti s minijaturama iz književnosti, u kojima nijansa nosi jednaku težinu, kao i sama radnja. Kao da svaku riječ, svaki ton, oblikuje poput stihova poezije. Njene pjesme imaju mi neku vrstu dostojanstva koje dijeli s književnim klasicima.

Čini mi da ih slušam kao što čitam, polako, u tišini, da svaka riječ sjedne na svoje mjesto, s koncentracijom na svaki ton. Vjerojatno su zato kritičari isticali da je njezino pjevanje mikroskopski precizno, ne samo intonacijski, nego i u dinamici. Ne čudi da je 1958. godine, na Bled Jazz Festivalu, pjevala s Louisom Armstrongom, bez ikakve probe, jer je on, čuvši njezin glas u dvorani, jednostavno poželio da mu se pridruži na pozornici.

Glazbena metafora sigurnog mjesta

Jesu li njezine pjesme jedan svijet “prohujao s vihorom”? Svijet profinjenosti, dostojanstva i plemenite ljepote, svega što je utjelovio njezin glas: jasan, zvonki, čist i bistar. Poput svojevrsne glazbene metafore sigurnog mjesta. Slično kao što književni klasici često stvaraju imaginarne domove koji žive u našim sjećanjima.

Poruka

U današnjem užurbanom svijetu, kad često nemamo vremena ni za one koje najviše volimo, njezine pjesme ostaju nam kao divna ostavština. Kao poruka. Poruka da malo zastanemo, usporimo i ponovno osjetimo neke emocije koje danas pomalo potiskujemo.

Slušajte Gabi Novak, i nemojte se sramiti ako vam se dok se vozite u automobilu spuštenih prozora i puštate primjerice „Pamtim samo sretne dane” omakne i pokoja - suza.