07:01 / 27.05.2021.

Autor: Dobro jutro, Hrvatska/V.M./HRT

Što čitati? – dva romana o dalekim zemljama i njihovim bolnim točkama

Karolina Lisak Vidović

Karolina Lisak Vidović

Foto: Dobro jutro, Hrvatska / HRT

Urednica HRT-ovih radijskih i televizijskih emisija o književnosti Karolina Lisak Vidović ovaj put donosi preporuku u paru: dva romana koja nam približavaju daleke zemlje i bolne točke njihova društva - "San sela Ding" Yana Lianke i "Lavičinu ispovijed" Mia Coutoa.

Romani su to koji donose priče bazirane na istinitim događajima sa svojevrsnim elementima magičnog realizma. U obje knjige veliku ulogu imaju proročanski snovi, to su priče u kojima sve može biti istina, pa i snovi.


U obje knjige zločini se čine iz pozicije zloupotrebe moći. Obje knjige izazivaju ganuće, no ne i očaj, a oba romana prikazuju nam udaljene kulture koje slabije poznajemo - ruralne predjele Kine i Mozambika.


I, konačno, oba autora redovito se spominje kao kandidate za Nobelovu nagradu.


Pogledajte gostovanje Karoline Lisak Vidović u emisiji Dobro jutro, Hrvatska:


Yan Lianke: "San sela Ding", Hena com, prev. Duška Gerić Koren


Pisac nam kroz sudbinu mještana fiktivnog sela Ding i obitelji mrtvog dječaka podastire tragičnu, ali istinitu priču o epidemiji HIV-a koja se kao posljedica nekontrolirane trgovine krvlju početkom 1990-tih razbuktala u ruralnim dijelovima Kine, devastirajući brojne obitelji, pa i brišući s lica zemlje cijela sela. Roman je nastao kao rezultat trogodišnjeg istraživanja autora, koji je i sam rođen u pokrajini Henan o kojoj piše.


Peti je to roman Yana Liankea - treći koji je zabranjen u njegovoj zemlji, a djelo je pravo otkriće nagrađivanog, ali našem čitateljstvu ne baš poznatog kineskog književnika.

Yan Lianke: "San sela Ding"

Yan Lianke: "San sela Ding"

Foto: Dobro jutro, Hrvatska / HRT

Yan Lianke (Henan, 1958.) najkontroverzniji kineski romanopisac, zahvaljujući skandaloznim satirama o brutalnostima komunističke prošlosti zbog satirična pristupa najbolja su mu djela cenzurirana ili čak zabranjena, no, unatoč tome, ovjenčan je najvažnijim kineskim književnim nagradama. Piše romane i kratke priče, a odličan je i kao književni kritičar i esejist.


Njegova međunarodna reputacija je velika. Dobitnik je nagrade Franz Kafka 2014. godine, dva puta je ušao u uži izbor za međunarodnu nagradu Man Booker i često se spominje kao kandidat za Nobelovu nagradu. Yanov je stil eksperimentalan i nadrealan, a zaslužan je za razvijanje apsurdizma koji naziva "mitorealizmom".


Priča prati stanovnike sela Ding kojima općinske vlasti ponude poboljšanje životnog standarda ukoliko pristanu prodavati vlastitu krv. Krv se uzimala na svakom koraku - gotovo preko noći nikne desetak stanica za prikupljanje krvi – banke krvi otvarale su se na seoskim tržnicama, na križanjima i u praznim sobama privatnih kuća. Otvarale su se čak i u preuređenim štalama. Višekratno korištenje igala uskoro dovelo do pošasti “groznice”, kako su seljani nazivali tu dotad nepoznatu im bolest – AIDS.


Tri generacije seoskih muškaraca, djed, otac i sin, svojim životnim iskustvima ocrtavaju ovdje jezivu sudbinu jedne zajednice, uvjetovanu s jedne strane ljudskom nemoći, neimaštinom, i s druge pohlepom. Sve to saznajemo od pripovjedača - mrtvog dvanaestogodišnjeg djeteta, dječaka – iz osvete ubijenog sina jednog od glavnih profitera.

Lianke je uskrsnuo izgubljenu umjetnost književne satire, u svom najboljem tragičnom obliku. Vrlo izražajan, poetičan stil isprekidan je dojmljivim ulomcima snova jednog od protagonista romana. Napisan je vrlo jednostavnim izrazom, objedinjuje elemente tradicionalnog pripovijedanja i suvremene prozne postupke.


To je tužan, ali očaravajući roman, portret zajednice koja propada, a autor pritom ne pada u zamku patetike. Liankeov je posao, kako sam kaže, istraživanje sjene koju baca svjetlo ekonomskog napretka.


Yan Lianke u jednom od intervjua izjavljuje da je roman mogao biti puno bolji, da se nije toliko samocenzurirao.

Mia Couto: „Lavičina ispovijed“, Fraktura, prev. Dean Trdak


Mia Couto (punim imenom António Emílio Leite Couto), rođen 1955. u Mozambiku, najistaknutiji je afrički pisac koji piše na portugalskom. Njegov prvi roman, Mjesečarska zemlja (Terra Sonâmbula), žiri na Međunarodnom sajmu knjiga u Zimbabveu proglasio je jednom od dvanaest najboljih afričkih knjiga 20. stoljeća.


Prvi je afrički autor koji je dobio nagradu Latinske unije za književnost na romanskim jezicima (2007.), dobio je najprestižniju nagradu portugalskoga govornog područja Camões (2013.) i Međunarodne književne nagrade Neustadt (2014.), a 2015. bio je u užem izboru za Man Booker International. Objavio je više od dvadeset djela raznih žanrova koja su prevedena u više od trideset zemalja. Dobitnik je švicarske međunarodne književne nagrade Jan Michalski 2020. za trilogiju As Areias do Imperador (Carev pijesak).


Na hrvatskom su mu, uz Lavičinu ispovijed, objavljene Mjesečarska zemlja i Pod stablom frangipanija u prijevodu Tanje Tarbuk.

Mia Couto: „Lavičina ispovijed“

Mia Couto: „Lavičina ispovijed“

Foto: Dobro jutro, Hrvatska / HRT

Za mjesto radnje „Lavičine ispovijedi“ pisac je odabrao udaljeno selo do kojeg se iz glavnoga grada Maputa putuje devet sati, a priča je navodno modelirana prema stvarnom događaju.


Radnja kreće kad u napadu lava strada još jedna djevojka i ljudi u mozambičkom selu Kulumaniju odluče raspisati natječaj za lovca. Posao dobiva Arcanjo Baleiro, koji ima lov u svojim genima, no proganja ga zagonetna sudbina njegovih bližnjih.


U Kulumaniju ga čeka Mariamar, kći lokalnog tragača, koja je oduvijek čeznula za dalekim svijetom, ali sputana je običajima i očevom željom. Premda roditelji pokušavaju osujetiti njezin susret s Arcanjom, ne mogu spriječiti da lov na lavove izvuče na vidjelo mračne obiteljske tajne.

Dvije su narativne linije: jednu nosi lovac koji dolazi u selo ubiti lavove, a drugu djevojka Mariamar. Kako narativ odmiče postaje nejasno postoje li uistinu lavovi ili su tek metafora za zvjersko u ljudima. Jesu li zvijeri koje se goste djevojkama stvarno lavovi ili je riječ o užasu koji čovjeku može prirediti samo drugi čovjek?


Ovaj roman zapravo nije o lavovima, nego o ljudima. Lavica simbolizira ženu: nečujnu, ušutkanu, podatnu i lišenu nade. Na suptilan i inteligentan način vodi čitatelja prema pravoj temi romana, a to nije lov ni strah pred sirovom životinjskom snagom ili nevidljivim silama, nego tragičan, beskrajan rat između muškaraca, koji su oduvijek zloupotrebljavali svoju moć, i žena, odgajanih da žive u pokornosti.


Roman je i kritika patrijarhata. Svi su se, naime, čudili što su ti lavovi većinom napadali žene. Među dvadeset i šest žrtava, samo jedan muškarac. Bilo je to zato što žene rade vani, rano ujutro, kad lavovi obično napadaju. U ranjivoj su poziciji jer na putu do rijeke prolaze i kroz džunglu, idu po vodu i drva za potpalu. Žene se drže pognuto, pokorno, doimaju se slabima. Grozno je to reći, ali prema logici lavova, ima smisla napadati žene.

Njegov portret seoske djevojke Mariemar, koja je jedino preostalo žensko dijete u obitelji, nakon što su joj sestru ubili lavovi koji su se okomili na ljude, odličan je primjer vrhunskog portretiranja kompleksnog ženskog lika.


Autor često ističe da su mu zbog svoje kompleksnosti draži ženski likovi. Tu je prisutan i utjecaj majke: ona ga je učinila piscem u pravom smislu riječi. Njegov otac je bio pisac, dolazio je iz vrlo sofisticirane obitelji, a majka gotovo da nije imala obrazovanje, no bila je pripovjedačica. 


Kad god je bila u kuhinji s prijateljicama, jer su samo žene radile oko vatre i vode, stvarajući nešto gotovo magično, on je bio tamo, sjedio na podu,  i bio zaveden razgovorom koji su te žene vodile između sebe, kako su riječima gradile svjetove, kako su pričale priče.


Egzotična je to priča o svjetovima u kojima se prožimaju mitovi i surova stvarnost - uzbudljiva, neobična i potresna. Pripovijedanje je prožeto mitovima o postanku, legendama, pučkim vjerovanjima i proročanskim snovima, a autor suptilno isprepleće usmenu predaju i književno pripovijedanje.


Roman je prožet tradicionalnim afričkim poslovicama, kao što se dobrim dijelom oslanja na afričku tradiciju usmenog pripovijedanja. Jednostavno je biti pisac u takvoj kulturi.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!