Nobelovka Aleksijevič za HTV: Sve vrijeme bavim se propuštenom poviješću

U programu HTV-a ugostili smo bjelorusku disidenticu, književnicu i novinarku Svetlanu Aleksijevič (r. 1948.), jednu od najvažnijih intelektualki današnjice. Nobelovu nagradu za književnost dobila je 2015. godine za "polifono stvaralaštvo, koje je spomenik patnji i hrabrosti u našem vremenu".

U Zagrebu je Svetlana Aleksijevič boravila u sklopu programa Festivala svjetske književnosti, i tom je prilogom dala dvodijelni intervju za Hrvatsku televiziju – o književnom aspektu djelovanja s nobelovkom je razgovarala Karolina Lisak Vidović, a o političkom Ana-Bella Leikauff:

Aleksijevič je najpoznatija po svojim dokumentarističkim knjigama "Rat nema žensko lice", "Dječaci od cinka", "Černobilska molitva" i "Rabljeno doba" u kojima govori o velikim povijesnim traumama bivšeg SSSR-a, dajući glas svjedocima vremena, onima koji inače ne dolaze do glasa.

Zbog neslaganja s vlasti 2000. godine napustila je Bjelorusiju te se nakon desetljeća egzila 2011. vratila u Minsk, da bi nakon bjeloruske demokratske revolucije 2020. bila ponovno prisiljena napustiti domovinu.

Žanr ljudskih glasova

Bilježeći pomno tu propuštenu povijest, rasvijetlila je emocionalne živote ljudi od Černobila do Kabula i ispisala intimnu povijest ljudske duše, istinsku povijest našeg vremena. Svojim dokumentarističkom metodom proširila je koncept književnosti i stvorila novu vrstu književnog žanra, žanra ljudskih glasova.

- Zaista se sve vrijeme bavim propuštenom poviješću, tj. onime što velika povijest propušta, pa i ne uzima u obzir, rekla je na početku razgovora Svetlana Aleksijevič.

To je, nastavila je naša sugovornica, sigurno povezano s njezinim djetinjstvom na selu:

- Odrastala sam na selu poslije rata. Kuća je bila puna knjiga. Roditelji su mi bili seoski učitelji. No, najzanimljivije mi je to što sam shvatila svoj život i čak čula svoj poziv. Bilo je to ono što sam vidjela na seoskim ulicama. Ondje muškaraca gotovo da nije bilo. Inače se iz djetinjstva od muškaraca ne sjećam nikoga osim svojega oca, koji se vratio iz rata i bio školski ravnatelj, prisjetila se Aleksijevič.

Seosko muško stanovništvo bilo je tijekom rata praktički pobijeno, neki u ratu, neki u partizanima.

- Možda mi je pomoglo upravo to žensko poimanje života. Rekla bih da poznajem povijest preko ženskoga glasa. I to se zacijelo poklopilo, kad sam već postajala osoba koja stvara, osoba koja piše, s vremenom kad je čovječanstvo spremno čuti i žensko poimanje života, ispričala je Aleksijevič.

Povijest svjedoka traume

Koliko je moguće premostiti jaz i pojmiti kako se neki povijesni događaj i odigrao, jer postoji službena povijest koja završava u udžbenicima, a s druge strane Svetlana Aleksijevič je svojim knjigama pokazala da postoji povijest čovjeka – svjedoka traume, povijest duše. Može li klasična književna forma iznijeti takve traume kakve opisuje Aleksijevič?

- Kad sam razmišljala o tomu, bila sam novinarka i često sam putovala, bilo mi je očito da ideja živi sama po sebi, a i ljudska duša sama po sebi. Bilo mi je otkriće to što je duša najčešće ostajala netaknutom kod običnih ljudi koji nisu bili podvrgnuti onom obrađivanju do kojeg dolazi kad čovjek stječe visoko obrazovanje. S jedne strane, mora se pročitati što više knjiga, ali s druge strane, država ga obrađuje, pretvara ga u slugu svoje ideje, a obični ljudi su slobodni, oni kao da se sa svom poviješću sami upoznaju, rekla je Aleksijevič.

Dodala je da je to trebala povezati u svojoj svijesti kad se tražila pošavši od toga što je njoj osobno zanimljivo i kakve je knjige htjela čitati.

- Shvatila sam da mi je zanimljiv svjedok, tj. čovjek kojega nisu obradili, ili ga možda jesu obradili, ali mu se dogodilo nešto što je jače od obrađivanja kojemu je bio podvrgnut. I on počinje tražiti svoje riječi za ono što se naziva ljudskim životom. Ono što nazivaju poviješću, udžbenici, enciklopedije, to je gornji sloj ljudskog znanja, svi ti brojevi… Sjećam se da se cijeli naš obrazovni sustav gradio na brojevima, tko se kad rodio, kad su izlazile koje novine… Ja sam završila novinarstvo. To je znanje koje vam baš ništa ne govori o svijetu. Učili su nas kako treba umrijeti. Cijeli obrazovni sustav bio je izgrađen na tomu da se moraš dati državi, moraš nestati ako zatreba. Što je to ljudski život, kako biti sretan, od čega se ta sreća sastoji, ta se pitanja nisu uopće postavljala, istaknula je Aleksijevič.

Zaključila je da ljudski život, život ljudske duše zanimljiv kroz tkanje psiholoških dojmova i slutnji. 

- Pomislila sam kako toga nema u književnosti, odnosno tomu se nije pridavala važnost, ustvrdila je Svetlana Aleksijevič.

Osim Nobelove, dobitnica je i mnogih drugih nagrada, primjerice Lajpciške nagrade za europsko sporazumijevanje (1998.), Herderove nagrade (1999.), Mirovne nagrade Erich Maria Reamrque (2001.) i Mirovne nagrade Udruženja njemačkih kritičara (2013.).

Pogledajte priču o Svetlani Aleksijevič koju su pripremile Ivana Antunović Jović i Ivona Haller: