15:12 / 21.09.2021.

Autor: Karolina Lisak Vidović/Dobro jutro, Hrvatska/V.M./HRT

Što čitati? - o identitetima, ljubavima i boli

Karolina Lisak Vidović

Karolina Lisak Vidović

Foto: Dobro jutro, Hrvatska / HRT

U ovotjednoj književnoj preporuci urednica HRT-ovih radijskih i televizijskih emisija o književnosti Karolina Lisak Vidović predstavila je dva nova izdanja: "Otok nestalih stabala" Elif Shafak i "Stablo pjesama" Abdellatifa Laabija.

Pogledajte književnu preporuku iz emisije Dobro jutro, Hrvatska:

Elif Shafak: „Otok nestalih stabala“, Hena com, prev. Mirna Čubranić


Jedno je to od djela koje uopće ne treba neku posebnu preporuku, jer ta autorica kod nas ima vjernu čitateljsku publiku i uoči izlaska već je roman bio nestrpljivo iščekivan.


Objavljen je u Velikoj Britaniji i Hrvatskoj istovremeno, zahvaljujući hrvatskom nakladniku, no ako netko dosad nije čitao niti jedno djelo Elif Shafak, lako će se zaljubiti u njezino pisanje ako počne s ovim romanom.


Roman je posvetila svim iseljenicima i izgnanicima posvuda, iščupanima, presađenima i onima bez korijena, i stablima koja smo ostavili iza sebe ukorijenjena u naša sjećanja.

Glasovi naših domovina nikad nam ne prestanu odjekivati u mislima. Nosimo ih sa sobom svuda gdje odemo.

Elif Shafak: „Otok nestalih stabala“

U zahvali na kraju knjige doznajemo da priča naravno ima autobiografsku potku, sama autorica piše kad je prije mnogo godina odlazila iz Istanbula, nije znala da se neće vratiti i otada se često pitala što bi ponijela sa sobom da je znala. S vremenom je shvatila da bi najradije ponijela neko stablo, i ta je njezina priča oblikovala ovu priču, ovaj roman.


Priča je to o podijeljenom otoku, toliko lijepom da se putnici koji su se u njega zaljubili nikada nisu s njega željeli otići ili su ga pak užadima pokušali odvući sa Sredozemlja sa sobom u svoje države. I na takvom otoku postoji zid, pregrada koja ga je rasporila kao nož srce – s natpisima „zabranjen ulaz“ i „zabranjen pristup“.


No, naravno mnogo je toga što granica čak i tako masivna i čuvana kao što je taj zid -ne može spriječiti. To je vjetar, to su leptiri, skakavci, gušteri, rođendanski baloni, ptice, ali i još nešto o čemu govori ovaj roman.


Knjiga se temelji na povijesnim činjenicama i događajima, autorica je sve pomno istraživala, no opet sve je fikcija, plod snova, sjećanja i mašte. Iscrpno je istraživala znanstvene članke, povijest, klimatske promjene, biljke, komarce, smokve…


Već iz prvih redaka osjećamo dozu bajkovitosti koja je važna u romanu. Magičan element romanu daje baš stablo smokve - inače obične smokve - koja ima ljudske osobine: sve razumije i osjeća, čak može i voljeti, ona sve zna i sve pamti. Ta knjiga nas uči da postoji stablo za svaku ljudsku potrebu i za svaku ljudski problem.

Elif Shafak: „Otok nestalih stabala“

Elif Shafak: „Otok nestalih stabala“

Foto: Dobro jutro, Hrvatska / HRT

Godina je 1974., na otoku Cipru. Dvoje tinejdžera sa suprotnih strana podijeljene zemlje nalaze se u konobi. Ta je konoba jedino mjesto na kojemu se Kostas, Grk i kršćanin i Dafne, Turkinja i muslimanka mogu naći, u potaji, skriveni pod pocrnjelim gredama s kojih vise češnjaci, čili papričice i samoniklo bilje.


Tu se mogu naći najukusnija hrana u gradu, najbolja glazba i najfinija vina. No ima još nešto što to mjesto čini tako posebnim: ono dopušta posjetitelju da zaboravi, makar i na nekoliko sati, na vanjski svijet i svu njegovu tugu.


U sredini konobe smokvino je stablo. To će stablo svjedočiti njihovim tajnim, sretnim susretima i njihovim tihim, prigušenim rastancima. Stablo će biti ondje i kada izbije rat, kada od glavnoga grada ostanu tek ruševine, kada tinejdžeri iščeznu i razdvoje se.


Desetljećima kasnije, u sjevernom Londonu živi šesnaestogodišnja Ada Kazantzakis. Djevojka koja je nazvana Otok. Nikada nije posjetila otok na kojem su joj roditelji rođeni. Rođaci i Cipar bili su joj zagonetka. Ona u školi dobiva zadatak iz povijest da poruči povijest svoje obitelji, istraži obiteljske priče, pronađe neku obiteljsku dragocjenost.


Ona živi s ocem koji je sav u svojim biljkama, a obožava stablo smokve u njihovu dvorištu. Očajna i željna odgovora, odlučuje raspetljavati godine tajni, razdvojenosti i tišine. Jedina poveznica koju ima sa zemljom svojih predaka jest Ficus carica, smokva koja joj raste u dvorištu. Tu je smokvu prošvercao sa Cipra u Europu, u kovčegu, njezin otac, Kostas.


Ada kreće u pustolovinu razotkrivanje obiteljskih tajni, a budući da tajne moraju ostati tajnama, roman ih mora sam odati svojim čitateljima. 


Ako se sjećate kako se za vrijeme najžešće izolacije kad se nismo smjeli družiti s najmilijima preporučalo ljudima da grle drveće kad već ne mogu ljude, ova knjiga je dokaz tome koliko su stabla ljudima jako važna.


Mnogo toga ne znamo o stablima, ne poznamo njihov jezik, no sa sigurnošću možemo reći da čuju, osjećaju miris, komuniciraju i pamte, šalju signale drugim biljkama i pomažu jedni drugima, mnogo su življa nego što to većina ljudi shvaća - kaže Adin otac Kostas, čovjek koji razgovara sa stablom smokve od koje Adu hvata jeza. Na kraju knjige je i fotografija jednog kaktusa koji raste kroz žičanu ogradu na graničnoj liniji u Nikoziji, tom podijeljenom gradu - kao svojevrsna poruka.


Elif Shafak rođena je 1971. u Starsbourgu, nagrađivana je britansko -turska autorica i najčitanija u Turskoj. Piše i na turskom i na engleskom, objavila je 18 knjiga, od toga 11 romana, doktorirala je političke znanosti i predaje na raznim sveučilištima u VB, SAD-u i u Turskoj.


Članica je Svjetskog gospodarskog foruma i jedna od utemeljiteljica Europskog vijeća za međunarodne odnose. Aktivistica je, braniteljica ljudskih prava.


Izrazito je empatična autorica – njezine teme su suosjećanje i čovječnost, daje u svojim djelima glas onima koji ne dolaze do glasa inače. Njezine su knjige dokaz da se o povijesti može više naučiti čitajući djela svjetske književnosti, nego iz povijesnih udžbenika.


Autorica je o Turskoj učila i iz romana Ive Andrića. Ono što je Amos OZ za Izraelce, to je Shafak za turske autore, a zovu je i modernom Šeherezadom.

Karolina Abdellatif Laabi: „Stablo pjesama"

Karolina Abdellatif Laabi: „Stablo pjesama"

Foto: Dobro jutro, Hrvatska / HRT


Abdellatif Laâbi : „Stablo pjesama - Osobna antologija (1992. – 2012.)“, V.B.Z., prev. Lea Kovácz


Autor je nedavno boravio u Rijeci na sajmu knjiga Vrisak i bio je ugodno iznenađen kako je preveden na hrvatski jezik i počašćen time. Zbirka „Stablo pjesama“ prva je njegova zbirka prevedena na hrvatski jezik.


Laâbi je važan frankofoni glas marokanske poezije i jedan od najvećih živućih pjesnika. Pjesnik je, romanopisac, dramatičar i prevoditelj rođen 1942. godine u Fezu u Maroku.


Počeo je pisati sredinom 1960-ih, kada je pokrenuo i poznati marokanski kulturno-politički časopis Souffles (Dahovi), u kojemu je bio i glavni urednik. Protagonisti su se nazivali književnom gerilom, a zbog tekstova objavljenih u njemu, Laâbi je bio osuđen je na osmogodišnju zatvorsku kaznu, koju je služio između 1972. i 1980. godine. Nakon odsluženja zatvorske kazne emigrirao je 1985. u Francusku i otada živi u Parizu.


Oslobođen je iz zatvora nakon međunarodne peticije zbog uvjeta u marokanskom zatvoru u kojem se pogoršalo njegovo zdravlje. Za to vrijeme, izgradio je reputaciju na osnovu djela prošvercanih iz Maroka u Francusku.


Bila je to ne samo borba za život nego i identitet u kandžama sistemske cenzure. Srećom, u njegovom slučaju doživjela je sretan kraj i sada Laâbi uživa status jednog od najvećih svjetskih pjesnika. Dobitnik je prestižnih nagrada Goncourt za poeziju (2009.) te Velike nagrade frankofonije Francuske akademije.


Svoj prvi roman L’Œil et la Nuit (Oko i noć) objavio je 1969. Otada je objavio osamnaest zbirki poezije, četiri dramska teksta, četiri romana te nekoliko publicističko-esejističkih knjiga, među kojima je i knjiga njegovih memoara Le Fond de la jarre (Dno posude). Djela su mu prevedena na arapski, španjolski, njemački, talijanski, nizozemski, turski i engleski jezik.


Antologijska zbirka „Stablo pjesama“ izbor je iz poezije Abdellatifa Laâbija, iz njegovih deset (od ukupno osamnaest) zbirki poezije.


Zagovornik je kulture dijaloga među narodima. Njegove su velike teme izgnanstvo, nomadizam i margina.

Ne smatram se ni Arapinom, ni Francuzom. Ja sam građanin svijeta. Most.

Abdellatif Laabi

U njegovim stihovima se čita arapski duh i duša, kroz melodiju i ritam stihova, kroz teme i motive, iako su na francuskome jeziku. S nostalgijom piše o svojem Maroku, no istodobno i kritički, o emocionalmi ranama i svemu što je bio prisiljen tamo ostaviti, uključujući i svoj materinji jezik.


Humanistički je orijentiran pjesnik, piše o potrebi borbi za ljudsku slobodu - borba ne može nikad biti gotova, o potrebi poštivanja ljudskog dostojanstva… Prevodi arapske pjesnike i predstavlja ih na zapadu.


Cijela knjiga je poput stabla, mirisnog kao mango, koje je svoju bogatu krošnju raširilo a svaki list predstavlja po jedan stih. Lako se čita, zahvaljujući efektnoj konciznosti formi, tako da pjesme više djeluju kao opservacije ili misli.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!