Što čitati? - o Nerudi ili Mahleru

U ovotjednoj književnoj preporuci urednica HRT-ovih radijskih i televizijskih emisija o književnosti Karolina Lisak Vidović predstavila je dvije knjige  posvećene velikanima umjetnosti - Pablu Nerudi i Gustavu Mahleru.

Pogledajte književnu preporuku iz emisije Dobro jutro, Hrvatska i doznajte zašto ovaj tjedan preporučujemo izdanja "Malva" autorice Hagar Peeters  i "Posljednji stavak" autora Roberta Seethalera:

Hagar Peeters: “Malva”, antìpōd, s nizozemskoga prevela: Svetlana Grubić Samaržija

Kći slavnog čileanskog pjesnika Pabla Nerude, djevojčica Malva, protagonistica je ovog poetskog romana. Radi se o poetskoj prozi punoj magičnog realizma, dubokih psiholoških uvida, zasnovanoj na nekim biografskim detaljima iz života slavnoga pjesnika. Za svoj prvi roman „Malva“ 2016. autorica je dobila prestižnu nagradu Fintro.

Hagar Peeters (1972., Amsterdam) nizozemska je pjesnikinja. Dosad je objavila sedam zbirki poezije koje su višestruko nagrađivane, a njezine su pjesme uglazbili i poznati nizozemski glazbenici Herman van Veen, Wende Snijders i Martin Buitenhuis.

Malva je rođena s hidrocefalusom te ju je otac ubrzo odbacio i cijeli je svoj život tajio njezino postojanje; živjela je u udomiteljskoj obitelji u Nizozemskoj i umrla u vrijeme Drugog svjetskog rata u dobi od osam godina. Stoga je Hagar Peeters odlučila u ovom romanu biti glas djevojčice i izreći umjesto nje sve ono što za svoga kratkog života Malva nije uspjela izreći.

Rođenu s hidrocefalusom – “vodenom glavom”, tada dvogodišnju Malvu i njezinu majku, Nizozemku Marie Antoinette (Marietje) Hagenaar, Neruda je po izbijanju Španjolskog građanskog rata prepustio sudbini u Nizozemskoj okupiranoj nacistima nestajući u potrazi “za novim životnim idealom” – borbi protiv fašizma, u drugi plan stavljajući vlastiti pjesnički i diplomatski ugled da bi bio “glasnogovornik običnog čovjeka”, ali i da “sljedećih dvadeset godina nesmetano provede sa svojom glasnom ljubavnicom Delijom, iliti Carillonom“.

Priča je to koja je godinama čekala biti otkrivena; onakvu kakva je trebala biti, ali se nikada nije dogodila. Ispripovijedana nevinošću osmogodišnje djevojčice čija je duša čekala smrt oca koji ju je okrutno zatajio i odbacio, a sve kako bi napokon mogla biti sjedinjena s njim.

"Moj vječni život započeo je nakon moje smrti 1943. godine u Goudi."

Malva je uhvatila umiruću ruku svojeg oca i pratila ga u smrt, gledajući njegov sprovod i tamo primijetila još jednog čovjeka, spisateljičinog oca, koji je doista bio na Nerudinu pogrebu.

Nije slučajno da se baš Hagar Peeters uhvatila zadatka ispričati Malvinu priču. I ona je bila zanemareno dijete. I Hagarin otac, putopisni novinar i sociolog, naime, do njezine jedanaeste godine nije želio imati nikakav kontakt sa svojom kćeri.

Pokušavajući slijediti (i razumjeti) očeve stope u vremenu koje je proveo u Južnoj Americi, Hagar Peeters slučajno otkriva priču o Nerudinoj kćeri Malvi. Od tog trenutka Hagar je bilo suđeno slijediti Malvine stope.

Ona uzima nalivpero koje je Pablo Neruda ispustio iz ruke u trenutku svoje smrti, i ispisuje fascinantan život u kojem djevojčica upoznaje mnoge poznate ličnosti s kojima je razgovarala o događajima na zemlji; u razgovoru sa Sokratom, J. W. Goetheom, Wisławom Szymborskom i drugima, Malva je pokušala razumjeti kako ju je tako bešćutno mogao napustiti čovjek koji je uvijek pomagao napuštenima i zaboravljenima.

Ispisuje dijalog Sokrata i njezina oca, Nerude i vodi dijaloge s odbačenima i poricanima, drugom djecom slavnih očeva koji su ih zatajili, odbacili, zapustili – Lucijom, šizofreničnom kćeri James Joycea, Danielom, sinom Arthura Millera, oboljelim od Downovog sindroma, ali i izmišljenim patuljkom Oscarom, likom iz “Limenog bubnja”, romana Güntera Grassa.

Svatko od njih pomaže joj pronaći smisao u besmislu; prokletstvu odbačenog djeteta slavnog pjesnika. Broj slučajeva djece koju su zanemarivali inteligentni, kreativni i umjetnički nastrojeni očevi je beskonačan, Gauguinova djeca, Einstein, Rousseau...

U onozemaljskom životu Malva, taj krhki cvijet sljeza po kojem je i dobila ime, možda jest bila nijema, no u zagrobnom njezin glas odjekuje vječnošću.

Robert Seethaler: „Posljednji stavak“, OceanMore, s njemačkoga prevela Željka Gorički

Robert Seethaler (r. 1966., Beč) nagrađivani je austrijski scenarist, glumac i romanopisac koji živi u Berlinu. Igrao je alpskog instruktora u Sorrentinovu filmu "Mladost".

Završio je dramsku školu u Beču i dugi je niz godina radio na televiziji i u kazalištu. Njegovi romani Trafikant (2012.) i Čitav jedan život (2014.) naišli su na veliko odobravanje publike i požnjeli uspjehe kao bestseleri. Roman Čitav jedan život bio je finalist za nagradu “Man Booker International Prize”. Ostali romani su mu: Die Biene und der Kurt (2006.), Die weiteren Aussichten (2008.) i Jetzt wird’s ernst (2010.).

Roman je studija o ljepoti umjetnosti i prolaznosti života, dirljiv portret iznimna umjetnika Gustava Mahlera u sutonu života koji, suočavajući se s prošlošću, sabire sve one trenutke što su ga nadahnjivali za djela uzvišene ljepote kojoj je oduvijek težio.

1911. je godina Mahler sjedi na palubi broda ploveći iz New Yorka u Europu i osvrće se na trijumfe i tragedije svog života. Iako se autor drži biografskih detalja, u potpunosti izostavlja Mahlerovu umjetničku karijeru.

Odnos s Almom, "najljepšom ženom u Beču" i muzom mnogih umjetnika nudi zahvalan narativni materijal. Glazbenik se osjeća i depresivno jer je njegova voljena supruga Alma započela vezu sa slavnim arhitektom Walterom Gropiusom (za kojeg bi se udala nakon Mahlerove smrti), a nedostaje mu kći Maria Anna koja je umrla u dobi od 5 godina.

Mahler se sjeća vjenčanja s Almom, medenog mjeseca u Sankt Peterburg, susreta s Rodinom i drugim umjetnicima poput Wagnera, Berga, Schönberga, Gropiusa i Freuda, proba i koncerata orkestra. Također, misli na prošlu godinu kada je slučajno pročitao pismo Waltera Gropiusa upućeno Almi i zajedničkom snu o ljubavi i životu došao kraj.

U prvom su planu sjećanja u obliku strujanja misli i dijaloga; minimalni događaji na brodu samo pružaju okvir za to. Snažna je scena s Rodinom u Parizu, koji će napraviti Mahlerovu pedesetu bistu. Ovaj susret kipara koji radi Mahlerovu bistu i nemirnog skladatelja, koji teško može mirno sjediti, pomalo je komičan.

Priroda zauzima puno mjesta u knjizi: živopisno su i umjetnički opisani najrazličitiji pogledi na nebo i more tijekom plovidbe, a retrospektivno se ocrtavaju živopisne slike planina. Ovdje i sada, na brodu "Amerika", Mahler gleda prema moru i prema nebu. Ugleda oblake, gleda valove, osjeća vjetar i primjećuje „izuzetno čudno svjetlucanje.“

Roman je jezično i ambijentalno savršeno komponiran, a prevladava melankolična atmosfera – baš kao što je i Mahlerova glazba.