Što čitati? – dvije knjige literarnih debitantica

Karolina Lisak Vidović, urednica dviju emisija posvećenih književnosti, jedne radijske, 'Kutije slova', na HR1 i jedne televizijske, 'Što je klasik?' na HTV3, ovaj je tjedan odabrala je dvije knjige autorica debitantica - stranoj i domaćoj.

Karolina Lisak Vidović, urednica dviju emisija posvećenih književnosti, jedne radijske, 'Kutije slova', na HR1 i jedne televizijske, 'Što je klasik?' na HTV3, ovaj je tjedan odabrala je dvije knjige autorica debitantica - jednoj stranoj i jednoj domaćoj: - To su dvije knjige koje se radujem predstaviti, obje su mi bile svojevrsno otkriće, s objema autoricama sam se prvi put susrela, napomenula je naša kritičarka na početku redovite književne preporuke u emisiji Dobro jutro, Hrvatska.

Odabrala je, naime, debitantski roman slovenske autorice Bronje Žakelj, koji je poharao slovensku književnu scenu i uz kojeg, kako ističe, morate pripremiti maramice, te knjigu kratkih zapisa koja donosi tekstualne minijature, zapravo umjetničko djelo u malome mlade hrvatske autorice - dizajnerice, ilustratorice Kalsje Habjan.

- Čitala sam je s osmijehom na licu, ne zbog duhovite tematike nego zbog radosti otkrića takve profinjene umjetničke poetike, ističe Karolina Lisak Vidović.

Bronja Žakelj: 'Bijelo se pere na devedeset', Naklada Ljevak, prev. Anita Peti-Stantić

Priča je to obitelji, djetinjstvu i odrastanju, i ujedno prvi roman te slovenske autorice koja je debitirala s 49 godina. Radi se o neočekivanom bestseler, hitu u Sloveniji, koji je u manje od 2 godine od objavljivanja imao 7 izdanja, te talijanski, bugarski i makedonski prijevod.

Iako ga autorica nije pisala za čitatelje, ipak ga je na kraju odlučila objaviti, no ispočetka je rukopis nailazio na odbijanje nakladnika i tek ga je treći urednik prihvatio, da bi na kraju odvojio nagradu 'Kresnik' za najbolji slovenski roman godine.

Bronja Žakelj rođena je 1969. u Ljubljani. Diplomirana je novinarka, radila je u marketingu i bankarstvu. Djeca su joj odrasla, pa je odlučila da je vrijeme za pisanje prve knjige.

Roman je napisala ne razmišljajući o čitateljima. Sama kaže da ga je dugo pisala kao da nitko neće čitati knjigu: 'Pisala sam bez filtera, bez oklijevanja, nije me bilo briga što će drugi reći.'

Literarizirana je to priča njezina života, šokantan i nadahnjujuć autobiografski roman u kojem se autorica trudila približiti svojoj istini. Naslov romana šalje signal da će majka u njemu igrati osobitu ulogu. To su, naime, bile posljednje riječi koje je tada 14-godišnjoj Bronji na samrti uputila njezina majka.

Priča je to o nadi i borbi za život, o lažima i istini, o smrti… Potresna je i dirljiva priča o suočavanju s bolešću, prolaznošću i strahovima. To je i priča o ljubavi između kćeri i majke, brata i sestre, unuka i bake, djevojke i mladića, i priča o hrabrosti, snazi, nadi

Stilski roman donosi kraće, brutalno jednostavne, asketski izrađene rečenice koje će ojačati uvjerljivost priče. Također, neobičan je i redoslijed riječi, ponavljanje riječi, rečenica. Piše u prvom licu i upotrebljava sadašnjeg vremena.

Od prvih stranica romana u društvu djevojčice Bronje selimo se u sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća, gdje nas ona upoznaje sa svojom obitelji: obožavanom majkom Mitom, tatom Janezom, četiri godine mlađim bratom Rokom i Dadom, bakom s majčine strane.

Njezin dječji svijet čine njezina obitelj. Emocija koja prevladava u ovom malom domaćinstvu jest bliskost, i to posebno ona između pripovjedačice Bronje i njezine majke, kojoj se ovo djelo i obraća. 

Munjevitom brzinom Bronjin svijet potresa dijagnoza njezine majke. ništa više za obitelj Žakelj neće biti isto. Štoviše, desetak godina kasnije i sama će Bronja imati vrlo sličnu i po život iznimno opasnu bolest, a nakon što je velikom voljom i snagom duha nadvlada i preživi, uslijedit će novi tragičan šok – smrt voljenog brata Roka, koji pogine pri jednom usponu u slovenskim Alpama.

Osjećaj i ton romana su nostalgični - piju Benko, Deit, i jedu Bobi štapiće dok gledaju Pink Panthera na televiziji, ako se na ekranu ne pojavi snijeg' i sve pokvari…

Priča je napisana kao da se obraća majci, sve što proživljava želi njoj ispričati, često koristi dječjim pristupom stvarnosti i rječnikom, čime stvara iznimno ugodne, duhovite i simpatične literarne vinjete koje se čitaju s užitkom.

Taj se stil, logično, mijenja s odrastanjem pa je već srednjoškolski dio bitno drugačiji. Na kraju priče slušamo Bronju kao već zrelu i iskusnu ženu.

Autorici je uspjelo nešto što svlada samo nekolicina: vodi čitatelja kroz najtužnije meandre života veselo, čak i zaigrano i s ironijom i ne moralizira i nije patetična. Autoričino pisanje ni u jednom trenutku ne postane beznadno teško – zrno humora, drskosti, hrabrosti i volje za preživljavanjem lebdi iznad svih događaja.

Kad zatvorite posljednju stranicu knjige, zapravo ste ispunjeni optimizmom i uvjerenjem da, i kad se obistinjuju najstrašniji scenariji, radost uvijek probije preko malih i svakodnevnih životnih stvari.

Klasja Habjan: 'Crtice', Petikat

Klasja Habjan rođena je u Zagrebu godine 1993. U srednjoj je školi  redizajnirala ukupan vizualni identitet zagrebačke Prve gimnazije, pa upisuje Studij dizajna - smjer Vizualne komunikacije. Bavi se pisanjem, ilustracijom i grafičkim dizajnom, ostvarila je 4 samostalne izložbe i sudjelovala na mnogim skupnim.

Često surađuje s kolegicom sličnog umjetničkog senzibiliteta Zitom Nakić –Vojnović. Kasjine kratke priče objavljene su u časopisima Quorum i Tema, a ovo to je njezina prva knjiga, a uskoro će izaći i druga - strip na temu Bauhausa.

Projket 'Crtice' prvo je bio izložen u zagrebačkoj Galeriji Šira u veljači 2019., da bi ih ove godine bile ukoričene. Knjiga 'Crtice' je koncept - prvo su napisane priče, a na temelju njih su nastali crteži.

Klasja obožava priču; sve kreće iz priče; ona nas povezuje s najranijim djetinjstvom kada je dobro ispričana priča bila nositelj raznih poruka, onih o važnosti poštenja ili iskrenosti.

Žanrovski je knjiga neuhvatljiva, živi od tih nježnih granica pretapanja proze u poeziju, mogli bismo reći da tu ima kratkih priča, pjesama u prozi i pjesama u stihu.

Knjiga je to koja se čita i gleda: ilustracije nisu popratni dio tekstu, nego njegov sastavni dio, a tekst ne možete čitati bez pogleda na ilustraciju. Ista poetika veže i tekst i crtež.

Stil je vrlo pročišćen, lakopotezan, bez viškova, elementaran - i u tekstu i u crtežu, a crteži su nastali u eksperimentalnoj grafičkoj tehnici. Ključnu ulogu u tom procesu ima valjak - ilustracije nastale otiskivanjem valjka koji inače služi za razmazivanje boje. Ta je tehnika improvizacija. Nijanse radi korištenjem sive, crne. Boja bi bila višak.

Gotovo svaki protagonist tih zapisa ima neku svoju opsesiju, ideju, maštariju - od prve priče o čovjeku zaljubljenog u vrbu u vrtu svoje kuće, koja nije tužna nego sretna vrba i koju svakoga tjedna mora obrezivati, skraćivati, da ju ne bi posjekli.

Knjiga je to o ljubavi, na ovaj ili onaj način, bilo prema osobi ili prema prirodi, nekim svojim malim opsesijama, nalazi i unikatne teme. 'Snimač zvuka', primjerice govori - o čovjeku koji uspomene skuplja snimačem zvuka, a ne fotoaparatom.

Duhovita priča prigodna za ove dane predbožićne dane je, naravno, 'Božićna priča'. Svojim nježnim suptilnim pričama, posebnom vezom ljudi i prirode koja je u njima ostvarena, i poetikom vezanosti uz crtež na mahove asociraju na 'Malog princa'.

Pogledajte gostovanje Karoline Lisak Vidović u emisiji Dobro jutro, Hrvatska: