Slijepčević za HRT: Svijet vrlo jasno čita alegoričnost mog filma

Nebojša Slijepčević prvi je redatelj od neovisnosti Hrvatske koji se natječe za najprestižniju američku i svjetsku filmsku nagradu Oscar. Na ovogodišnjoj 97. dodjeli koja će se održati u noći sa 2. na 3. ožujka u Hollywoodu njegov film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ nominiran je u kategoriji najboljeg kratkog igranog filma.

Hrvatska radiotelevizija film će premijerno prikazati u noći dodjele Oscara na svom Prvom programu u 23:30, a potom slijedi prijenos dodjele Oscara.

U razgovoru za HRT Komunikacije uoči odlaska u Hollywood govori o tome zašto je izabrao formu kratkog filma te o univerzalnosti poruke koju film sadrži.

Što Vam znači ova nominacija i jeste li bili iznenađeni?

Neću reći da je nominacija za Oscara vrhunac koji jedan filmaš može doživjeti, jer ja sam duboko uvjeren da je to Zlatna palma, ali to je svakako jedna od najneočekivanijih stvari koja mi se dogodila u životu. Strašno me veseli i to je jedno nevjerojatno iskustvo.

Neki od dojmova nakon gledanja Vašeg filma mogli bi biti, zar je to sve, zar nema još? Zašto ste se odlučili na ovu formu kratkog igranog filma kako biste ispričali priču?

Od početka je ovo bilo zamišljeno baš kao kratki film, mislim da je ta situacija upravo idealna za ispričati je na ovaj način, kao kratki film. Naime, u filmu postoji jedan preokret za koji svi koji su ga gledali znaju, u njemu leži sama poanta filma i taj bi preokret bilo nemoguće izvesti u dugom filmu na tako efektan način, distrakcija pažnje ne bi mogla biti tako dosljedno provedena kao u kratkome filmu. Dakle, ovaj film jedino i funkcionira baš kao kratki film. Da, sam taj događaj se može ispričati u raznim drugim formama, ali poanta koju izvlači ovaj film može se ispričati samo u kratkome filmu.

Recite nam nešto više o poruci filma, takva situacija mogla se dogoditi bilo gdje, u bilo kojem drugom vremenu, u nekoj drugoj zemlji, ali dogodila se tada, te 1993. u Bosni i Hercegovini. Što ste htjeli poručiti?

Pa, moje je duboko uvjerenje da filmovi ne bi trebali slati poruke nego bi trebali pružati neka emotivna iskustva, intenzivna emotivna iskustva gledateljima iz kojih onda čovjek izađe zreliji, ako je film dobar. Ja se nadam da moj film pruža upravo takvo iskustvo nakon kojeg će gledatelj razmišljati o puno toga, ovisno o prethodnom životnom iskustvu. Ali da, smatram da je to univerzalna situacija, događa se 1993. ali s njom se možemo identificirati i u 2024. i u 2025. godini te da ju možemo preslikati i na puno drugih situacija iz našeg svakodnevnog života, kao i na aktualnu političku situaciju u svijetu.

Kakve su reakcije međunarodne javnosti na Vaš film?

Svi vrlo jasno čitaju alegoričnost tog filma. Zanimljivo je kako se naglašava da upravo iz te specifičnosti priče proizlazi njena univerzalnost. Znam da zvuči kao paradoks, ali to tako funkcionira, ako se trudiš biti univerzalan, onda to nekako ne uspije, ali ako pričaš neku vrlo konkretnu priču, onda ljudi povlače paralele sa drugim situacijama. To je jedna od osnovnih osobina filmske umjetnosti.

Jeste li više htjeli staviti naglasak na hrabrost, ili na humanost, ili na žrtvu?

Ovdje je naglasak na iskustvu jednog čovjeka kojeg u filmu glumi Goran Bogdan, jednog putnika u tom vlaku kojem se život potpuno promijeni u 15-ak minuta. Taj čovjek nakon toga nije isti, kao što i nitko drugi u tom vlaku više nije isti. Ako baš inzistiramo na nečemu za razmišljanje, onda bih rekao da je naglasak na tome da u nekim ključnim situacijama u životu, što god napravimo, ili ne napravimo, ima neke posljedice i na nas same.

Dakle, svatko od nas bi se zapravo trebao zapitati kako bi reagirao u toj situaciji?

To je upravo nešto što logično proizlazi na kraju filma. Ljudi se identificiraju sa glavnim junakom, i onda iz te identifikacije proizlazi preispitivanje dali bismo mi postupili isto tako.