Roman Snježane Banović 'Gromova djeca' o nemilosrdnom svijetu kazališta

Redateljica i autorica knjiga o kazalištu i kulturnoj politici Snježana Banović u svom prvom romanu "Gromova djeca" piše o školi glume, njezinim profesorima i studentima te mehanizmu moći koji određuje tko će biti viđen, a tko žrtvovan, a za Hinu kaže da su neki obrasci te moći na Akademiji vidljivi i danas.

Roman Snježane Banović "Gromova djeca" objavljen u izdanju Frakture smješten je u izmišljenu školu glume i kazališta, zamišljenu kao prostor slobode i umjetničke preobrazbe, ali prožetu intrigama, poniženjima, zloupotrebom moći i prešućenim nasiljem. Obuhvaća period nakon Drugog svjetskog rata do devedesetih.

Povijest škole oblikuju odnosi Groma, Vilenika i Strašnoga i njegovih poslušnika te profesora koji studente odgajaju nasuprot onima koji ih lome. Posljedice takva sustava vide se u sudbinama studenata Uplašene, Lutalice, Pube, Vile i Iris, dok sve događaje promatra Ivek, podvornik i tihi kroničar Škole. 

Na pisanje prvog romana, kaže, potaknuo ju je pisac Bora Ćosić nakon što je pročitao njezinu knjigu o osamdesetima "Kroniku sretnih trenutaka" i ocijenio da je njome već zakoračila iz publicistike u prozu.

- Rekao je da je vrijeme da napišem jednu dobru prozu, jedan roman, kaže Banović. Istaknula je i da joj je poticaj bio skandal s prijavama zlostavljanja prije nekoliko godina na Akademiji dramske umjetnosti. Zanimalo ju je što pojedine nastavnike navodi na zloupotrebu autoriteta u ustanovi koja bi trebala počivati na umjetničkoj slobodi, pa je te odnose moći odlučila književno obraditi.

Građu za roman Banović je počela prikupljati u arhivu Akademije, koja joj je ustupila nekoliko kutija sa zapisnicima vijeća i sastanaka, a pročitala je i stotine intervjua te se koristila drugim istraživanjima.

Kaže da joj je taj veliki fundus podataka poslužio kao polazište, ali da je priča postupno odlazila sve dublje u fikciju: "Nema znanosti, nema fusnota, nema literature", ističe.

U zapisnicima je prepoznala sudar generacija, znanja, jezika i različitih sredina iz kojih su dolazili prvi studenti.

- Kad sam čitala te zapisnike, samo mi se otvorilo da to treba biti jedna mitologija, a Ilija Gromovnik, zapravo Zeus, najveći bog, treba biti glavno lice, kaže Banović. Tajnica je tako postala Mokoš, a u romanu se pojavljuju i Danica, Vesna i Vilenik.

- Kad sam postavila tu piramidu likova, namjerno sam išla u slavensku mitologiju. Sve mi se nekako samo od sebe složilo, kaže.

Lik Groma čitatelje će odmah asocirati na Branka Gavellu, kojega se često naziva ocem suvremenoga hrvatskog teatra. Likovi nisu izravni portreti stvarnih osoba. Banović kaže da se više držala odnosa među ljudima nego njihovih pojedinačnih biografija, a sukobe i napetosti pojačavala je kako bi bili književno uvjerljivi.

- Kosta Spaić sigurno nije bio tako strašan kao Strašni, a Grom je spoj više profesora, kaže.

Ženske likove gradila je spajajući iskustva starijih i mlađih glumica koje su doživjele različite nepravde tijekom školovanja i poslije njega. Iako su nadahnuti stvarnim iskustvima, likovi koji nose priču u različitim vremenskim razdobljima, ističe, "potpuna su fikcija", rekla je.

- Te stvari nikad nisu bile tako žestoke, ali namjerno sam ih odvela u ekstrem, kaže Banović. Time je željela pokazati da se glumačka pedagogija, ne samo u Hrvatskoj nego i drugdje, često temelji na moći pojedinih autoriteta, a ne na jasnim metodama te da upravo takav sustav stvara vlastitu mitologiju.

Jezik zauzima značajno mjesto u romanu

Jezik u romanu nije samo dio zagrebačkog ugođaja nego i jedno od mjesta sukoba. Banović podsjeća da je Gavella bio opsjednut govornim aparatom i da je različite govore nastojao objediniti u jedinstven kazališni, scenski jezik.

Za razliku od srpskog kazališta, u kojem je bilo prihvatljivo da glumac iz Niša zadrži svoj govor i, primjerice, postane komičar, u hrvatskom se kazalištu inzistiralo na tome da glumci odmah nauče štokavski.

- Da se zaborave lokalizmi, da se što manje čuju slavonski, dubrovački, splitski i primorski, kaže.

Otpor takvu ukalupljivanju u romanu utjelovljuje Puba, echt Zagrepčanin koji ne može podnijeti jezične i druge kalupe. Srpsko kazalište, navodi Banović, nastalo je na narodnom jeziku, a pozivajući se na Gavellin tekst kaže da su hrvatskom kazalištu trebali zgrada, halbcilindar i publika u gledalištu, dok je srpsko kazalište moglo nastupati i imati publiku ispod svake lipe.

Dodaje da se odnos hrvatskoga glumišta prema govoru, počeo mijenjati tek posljednjih godina, osobito s mlađim redateljima i glumcima.

Odnos prema ženama

Odnos prema ženama je još jedan važan sloj romana. Žene su mogle biti samo glumice, a jedina žena u školi koja je imala pristup moći je tajnica Mokoš s partijskom knjižicom. Iako se danas dosta toga promijenilo, neke se stvari ponavljaju.

Danas je na Akademiji, kaže Banović, došlo do svojevrsnog obrata jer žene čine većinu nastavnog kadra. Ipak, smatra da je "muški princip" i dalje prisutan.

- Teško je iskorijeniti tu želju za moći, koju vidim i kod mlađih i kod starijih kolega, iako, na sreću, sve manje, kaže.

Neravnopravan odnos prema ženama, dodaje, vidi se i u svakodnevnom jeziku ustanove. Dok se muškarce na sjednicama oslovljava titulama, žene se često proziva samo imenom.

- Muški su svi s titulama, a žene ne. Još uvijek, bojim se, kaže Banović. Takav odnos opisuje kao transgeneracijski mehanizam koji se prenosi i koji treba prekinuti nečim potpuno drukčijim.

Snježana Banović predstavit će tu svoju knjigu u nedjelju u sklopu Festivala svjetske književnosti u 21 sat.