Sandra Lončarić 30 godina na sceni: Htjela je biti stjuardesa, a postala glumica

Praizvedbom drame Mate Matišića "Kolumna zaboravljene djece" prva osječka dramska prvakinja Sandra Lončarić proslavit će 30 godina umjetničkog rada. Točno onako kako je željela - svesrdno dajući cijelu sebe. 

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku u petak, 17. travnja, bit će praizvedena drama Mate Matišića "Kolumna zaboravljene djece" kojom glumica Sandra Lončarić obilježava 30 godina na kazališnoj sceni.

I ovoga puta, kako samo on to zna, Matišić zaranja duboko u društvene anomalije bespoštedno razotkrivajući zlostavljače, ucjenjivače, ali i one naizgled dobročinitelje. Zaranja dakako i duboko u ljudsku psihu koja na bojišnici svakodnevne borbe za preživljavanje nehotice zastrani.

A Sandra Lončarić, s kojom je u povodu obljetnice razgovarala ekipa Vijesti iz kulture, željela je zapravo postati stjuardesa, životni put odveo ju je u potpuno drugom pravcu.

- To je samo dokaz da je život itekako nepredvidiv i da nas odvede nekad u neke situacije, u neke životne odluke o kojima nismo niti razmišljali, a evo, ja nisam nikad razmišljala o glumi pa me je doveo u glumu, kaže Sandra Lončarić.

Posebno je zanimljivo da je prije 30 godina sve krenulo upravo s predstavom Mate Matišića - "Bljesak zlatnog zuba":

- Evo, baš slučajno iako ja mislim da u životu ništa nije slučajno. Slučajno se pogodilo da i 30. obljetnicu svog umjetničkog rada upravo obilježavam predstavom Mate Matišića. Da, krenuli smo s "Bljeskom zlatnog zuba", bila je to uloga Zlate, partner mi je bio dragi pokojni Saša Anočić, to je bila prekrasna predstava. Evo sada s kolumnama "Zaboravljena djeca" obilježavam tih 30 godina isto s Matom Matišićem. Nekako krug se zatvorio i nastavlja se dalje, napominje Lončarić.

Koji su neki novi izazovi pred njom?

- Izazovi su uvijek isti, a to je da proučavam ljudsku psihu, da razumijem ljude i da se igram cijelo vrijeme, tako da su mi to izazovi. Nemam nekih pretjeranih konkretnih izazova, ali uvijek je isti u ovoj glumi, a to je igra i razumijevanje ljudske psihe, ističe Lončarić.

Koju ulogu najviše pamti u 30 godina karijere?

- Uloga je doista mnogo, ali ovih dana, kada razmišljam o ovoj obljetnici, stalno se prisjećam te 1992. godine kada smo ustvari došli ovdje u Osijek studirati glumu, kad je Osijek bio grad koji je bio ranjen, koji je bio tužan od poslijeratnih razaranja. I nekako mi umjetnici ovoga grada smo u taj ranjeni Osijek donijeli neko svjetlo. I to svjetlo se širilo među ljudima jer to svjetlo je bila utjeha i to svjetlo je bila nada za neko bolje sutra. I evo, mislim da kazalište i ima tu ulogu, da bude, između ostalog, i mjesto gdje će ljudi doći se nasmijati, gdje će se doći isplakati, gdje će doći osjetiti emocije i zajedništvo, zaključila je Sandra Lončarić.