"Hitno riješiti postupak oduzimanja roditeljskih prava"

Hrvatsku je nedavno potresao slučaj dječaka starog samo dva tjedna koji je pronađen u jednoj obiteljskoj kući, bez traga o tome otkuda je došao i tko su mu roditelji. Nažalost, to je samo jedna u nizu tužnih priča koje se svakodnevno događaju u našem okruženju.

- Sudbina svakog tako ostavljenog djeteta je da se mogu stvoriti uvjeti za posvojenje, kazala je za HTV-ovu emisiju "Dobro jutro, Hrvatska" Ivana Šešo, predstojnica podružnice Obiteljskog centra za grad Zagreb.

- Po Obiteljskom zakonu, za djecu nepoznatog podrijetla, postoji mogućnost da se u roku od 3 mjeseca realiziraju i stvore uvjeti za posvojenje, objašnjava Šešo i ističe kako je svaki slučaj ostavljenog djeteta individualan slučaj, te mu se tako treba i pristupiti.

Udomljena, ali ne i posvojena

Antonija Skender udomljena je kao trogodišnje dijete, gotovo 14 godina živjela je u udomiteljskoj obitelji, no nikada nije bila posvojena. Socijalna služba ju je, zajedno sa polubratom i polusestrom, oduzela roditeljima i smjestila u dom u Nazorovoj, a šest mjeseci kasnije bila je smještena u udomiteljsku obitelj.

- Moja majka me posjećivala, što mi je bila izuzetna trauma i nelagoda – svaki njezin odlazak sam shvaćala kao trenutak kada me majka ostavlja. To mi je i danas trauma koju ne mogu nadvladati, te emocije su vrlo žive, priča Antonija, koja ni danas ne zna zašto nije posvojena.

- Ne znam zašto nije pokrenut postupak oduzimanja roditeljskih prava – mene je majka posjećivala, što je najvjerojatnije bio znak dobre volje s njene strane kao roditelja i razlog da se ne pokreće još jedan sudski postupak u nizu, objašnjava i dodaje kako se i udomiteljska obitelj na kraju raspala i time izgubila pravo na posvojenje.

Iznevjereni od sustava

Antonija je članica inicijative naziva "Moramo vam nešto reći", kojim simbolično poručuju kako ih je sustav iznevjerio.

- Kao što je iznevjerio i tisuće djece koje se trenutno nalaze u sustavu. Stvari ne samo da se nisu promijenile otkad sam ja bila u sustavu, već su se i pogoršale. Sve više je djece i sve manje udomitelja, kaže i dodaje kako ima dovoljan broj zainteresiranih posvojitelja, no premalo djece za posvojenje u registru:

- Problem je u tome što slučajevi jako dugo traju, a zašto je to tako – to nitko ne zna reći.

Udomitelj Vladimir Hoblaj: Dugo sam tragao koji je moj smisao života

Vladimir Hoblaj, udomitelj dvanaestero i posvojitelj šestero djece, svu djecu tretirao je, kaže, na jednak način pruživši im ljubav i dom. Prvo dijete supruga i on posvojili su prije tridesete godine.

- Dugo sam tragao koji je smisao mog života, i onda mi je došla misao da olako dovedemo djecu na ovaj svijet, a ne znamo im reći zašto su ovdje. Onda sam rekao, ako ću ikada imati svoje dijete, da bih htio da bude posvojeno, priča Vladimir i dodaje kako se ta želja pojačala nakon što je našao odgovore na neka životna pitanja.

U fokusu dijete, a ne posvojitelj

Ivana Šešo ističe kako se u centar posvojenja stavlja dijete, a ne posvojitelj, kako je to nekada bilo.

- Tražimo adekvatnog posvojitelja za dijete; ne možemo toliko uvažiti potrebu svih posvojitelja da kroz posvojenje realiziraju neke roditeljske potrebe, objašnjava i dodaje kako se vodi računa o tome da se braća i sestre pokušaju zajedno posvojiti i da ih se ne razdvaja:

- Djeca imaju svoju povijest, oni nisu prazne ploče – dolaze s emocijama i povezanostima.

Nastavlja i kako ima dosta pozitivnih primjera gdje su, kroz intervencije sustava roditeljske skrbi, roditelji 'ojačali' i podignuli svoje kompetencije, te su djeca dobila funkcionalnu obitelj u kojoj nisu ugrožena i u kojoj mogu funkcionirati.

- Hitno se mora riješiti da postupak oduzimanja roditeljskih prava, tamo gdje je to potrebno, bude ubrzan za dobrobit te djece – da se ne događa da dijete uđe u sustav socijalne skrbi sa godinu dana, a završi s papirima za posvojenje sa šest ili sedam godina. Ružno je za reći, ali onda ga većina posvojitelja ne želi, jer je to 'staro' dijete koje nosi svoje traume i tegobe s kojima se treba znati nositi – nije svatko za to, zaključuje Antonija.

Pogledajte razgovor: