Arhitektica s dušom umjetnice: Danijeline kućice s porukom

Po struci arhitektica, u duši umjetnica. Želju za kreativnošću, u slobodno vrijeme, Daniela izražava kroz ručni rad - izradu kućica s porukom.

- Kućice su mi simbol arhitekture na neki način, a s druge strane gledam jednu kućicu kao jedan osjećaj i onda odabirom materijala želim opisati taj neki osjećaj. Htjela sam napraviti taj jedan spoj s ljubavlju prema kreativnošću, s tim lijepim materijalima, ukrasnim vrpcama, mašnicama, coflekima, čipkom, kaže Daniela Daninski. 

U šivanju je, kaže, pronašla mir, a svojim radom želi inspirirati i druge.

- Za mene je svaka ta kućica unikatna i podsjeća me da smo svi mi različiti kao osobe. Koliko ima ljudi toliko ima razlika i svakoj nastojim dati nekakvu osobnost. Nekako mi se čini da na taj način mogu ljude inspirirati kakvi su oni kao osobe, kakvi žele biti i što ih inspirira kaže Daniela.

Svaka kućica ima i jedan citat, kojeg, ova zaljubljenica u čitanje, pronalazi u brojnim knjigama koje posjeduje.

- Moglo bi se reći da sam taj dio naslijedila od svog tate. Tata je uvijek volio citirati Thomasa Manna koji kada je stigao u Ameriku, novinari su ga pitali, kako ćete vi bez njemačke kulture, a on je rekao, gdje sam ja, tu je njemačka kultura, kaže.

Drugim riječima, bitno je ono, ističe Daniela, što nosimo u sebi. A nisu samo kućice, ono što Danieline ruke rade. Ljubav prema ručnom radu naslijedila je od mame i bake koje su vezle goblene i stolnjake, a ona danas izrađuje i stvari od žice, ukrase za bor i dječje kostime za maškare. Upravo joj je djetinjstvo u Rijeci, u kojoj je pohađala satove baleta, poslužilo kao inspiracija.

- Uvijek me fascinirala ta jedna teta Đurđa koja je bila u pionirskom riječkom kazalištu koja je šivala jako lijepe kostime. I uvijek smo pred predstavu njoj dolazili - teta Đurđa ovo mi se otkačilo, ovo mi je puklo, i ona je jednom zihericom riješila problem. Ostao mi je jedan lijepi topli osjećaj, ta cijela kostimografija i odnos prema djeci tako da to nastojim kao mama prenijeti na sljedeću generaciju, rekla je Daniela.

Jer, kao što smo vidjeli smo iz Danieline priče, uspomene koje nosimo iz djetinjstva, utječu na to što smo danas.