Azra Imamović Subošić: Mariella me nakon pet dana počela zvati 'mama'

U emisiji HRT-a urednika i voditelja Aleksandra Stankovića Nedjeljom u 2 gost je bio Zoran Subošić, te govorio o višemjesečnom prisilnom boravku u Zambiji, zatvoru, kaotičnom suđenju te neizvjesnosti koja je pratila četiri hrvatska para u pokušaju da postanu roditelji.

Na početku emisije Nu2 svoju stranu priče novinarki HRT-a Maji Sever ispričala je i Zoranova supruga Azra Imamović Subošić. 

Zoranova supruga Azra Imamović Subošić kazala je kako su ona i njezin suprug godinama pokušavali dobiti dijete.

- Bila sam na par operacija. To je toliko postalo iscrpljujuće i za mene i Zokija koji je imao krivnju jer ne može pomoći, prisjetila se.

U Hrvatskoj se, dodala je, puno čeka na posvojenje jer se teško oduzima roditeljstvo, a ti roditelji ne brinu o svojoj djeci. Njezina djevojčica Mariella već nakon pet dana počela ju je zvati 'mama'.

Prisjetila se i mučnih događaja iz Zambije. Kad su ih vratili iz zrakoplova odvojili su ih od supružnika i odveli na "najgore mjesto na svijetu", bez vode i svjetla, sa žoharima - a najteže joj je bilo što nije s Mariellom. U pritvoru su bili 65 dana u pritvoru. Uzeli su im grudnjake i nakit, a prvih dana živjeli su samo na vodi i kruhu, kaže Azra. S partnerima su komunicirali 'prokrijumčarenim' pismima ispod vrata. U momentu kad su u sudnicu uveli djecu, tad je bila sigurna da će sve biti u redu.

- Sa mnom su bile i neke tri žene, jedna Somalijka i dvije Zambijke. Ne možeš svoje emocije drugima nametati jer ako te žene vide da plaču i onda i one izgube kontrolu nad emocijama. Plače se i po noći se, plače. Ja nisam mogla spavati po noći i onda samo čuješ tiho žene kako plaču u krevetima. To je baš onakav užasan jedan osjećaj. To je kao nekakva štala, ima rešetke, nema stakla. Mi smo znali kad pada kiša držati najlone nad tim prozorima da ne pada po tim spužvama gdje žene spavaju. Nema tekuće vode, nema tople vode naravno, polijevaš se iz nekakve kantice, malo dvorište, ograđeno zidovima tako da vidiš samo komadić neba. Tamo se donose neke donacije pa tamo kolju kokoši, čiste ih. Milijarde i milijarde muha koje stalno lete u nos, u oči. Deset žena je spavalo u jednoj sobici koja nema ni WC. Njih bi zaključali u pet, do pola šest ujutro. Njih je bilo deset, to je sobica gdje bi možda tri madraca stala i one ne bi mogle ići na WC cijelu noć. Nema svjetla i nema prozora. Mi se nismo mogli s našima čuti, dečki su imali više pristupa informacijama pa bi nam oni prenijeli kad bi se uspjeli vidjeti s nekime. Dopisivali smo se, pisali smo im pisma, pa smo kroz rupu ispod vrata gurale papir. Onda bi zamolili, ovo odnesite bijelim ljudima i onda bi ovi za cigaretu dvije to njima odnijeli, tako smo komunicirali, ispričala je Imamović Subošić detalje iz zatvora.

- Trenutak kad sam nekako bila baš sigurna da će sve biti u redu je kad su oni, što u principu nisu smjeli, doveli djecu. Mi nismo očekivali to, oni su u jednom trenutku doveli tu djecu u sudnicu. Znači mi smo doslovno se rušili, mene je Zoki držao, mi smo plakale kad smo vidjeli tu djecu. I muževi su se rasplakali, prvi put u životu da sam vidjela Zoki da zasuzi. Sutkinja je vidjela dječju reakciju Mariella kad je mene vidjela, njoj su se oči raširile, nasmijala se pa se sakrila iza socijalne radnice, pa je virila, pa mi je slala puse. Sutkinja je rekla da je primijetila užasno emotivan trenutak od strane roditelja, a da se od strane djece vidi prepoznavanje. Ta djeca su prepoznala svoje roditelje i čim je ona to rekla ja sam znala da to ide u dobrom smjeru, rekla je Imamović Subošić.

Više pogledajte u videoprilogu: