Popović o životu s dijagnozama, Novak Starčević o pričama koje se moraju čuti

U emisiji Nedjeljom u 2 gostovale su Petra Popović, koja je otvoreno govorila o životu s više dijagnoza i dugoj borbi s mentalnim zdravljem, te novinarka Lada Novak Starčević, koja kroz serijal "Reci!" daje prostor tuđim osobnim pričama.

Dvadesetogodišnja Petra Popović studentica je prve godine Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, a iza nje je teška borba s mentalnim zdravljem. Nekada aktivna djevojčica zaljubljena u sport, učenje i natjecanja, danas otvoreno govori o životu s depresijom, poremećajem hranjenja, autizmom i ADHD-om. U emisiji je iskreno progovorila o trenutku kada je, kako kaže, "sve krenulo po krivu" i o svakodnevici života s dijagnozama.

Njezina majka kaže da je bila dobro, ali tvrdoglavo dijete.

- Sjećam se kad je tek počeo proces da dobijem individualizirani pristup u školi zbog svih izostanaka i problema. Mjesecima sam govorila "ja to ne želim, mene će to usporiti, ja mogu više", kao ne treba meni to. I na kraju su me ipak nagovorili jer je stvarno postalo nemoguće s toliko izostanaka da budem potpuno u toku, rekla je Popović.

Govoreći o svom djetinjstvu, Popović ga opisuje kao sasvim obično i sretno odrastanje jedne gradske djevojčice. Odrasla je u dobrim odnosima s roditeljima i bratom, a najljepše uspomene veže uz zajedničke odlaske u kazalište i boravak u prirodi. Ljubav prema kazalištu, kaže, ostala joj je do danas.

- Nekako zaboravim na sve ostalo i baš se udubim i uživam. Razmišljam koliko su se ti ljudi zapravo potrudili, napravili i stavili sve to na scenu i što je sve bilo iza toga, navela je.

Prvi znakovi

Oko svoje 11. godine počinje primjećivati promjene.

- Oko 11. godine sam nekako izgubila volju za svim. Nisam jednostavno uživala toliko u stvarima. Također sam se počela i izolirati od obitelji, zapravo od prijatelja. Sve mi je bilo nekako bez veze, izjavila je Popović.

Kaže kako je dugo skrivala vlastite probleme jer nije željela biti teret obitelji. Trudila se održati dojam da je sve u redu, biti dobra u školi i ne privlačiti pažnju na sebe, smatrajući da roditelji već imaju dovoljno briga.

Upravo zato, kako opisuje, izvana je sve djelovalo sasvim normalno, dok se u njoj istovremeno odvijala velika unutarnja borba.

- Meni je to najviše bilo ili ne bih osjećala apsolutno ništa, potpuna umrtvljenost ili bih osjećala toliko toga da ne bih više mogla ni imenovati točno što osjećam. I neka preplavljenost. Ne znam što ću s ovom toliko misli, toliko emocija, rekla je.

Ističe kako su roditelji njezine promjene tumačili kao dio puberteta, ali njihova podrška nikada nije manjkala.

- Oduvijek smo mi bili svi zajedno i povezani. Kad je to krenulo, kad sam završila u bolnici, bili su svi uz mene, iako je još bila taman rastava roditelja. Svejedno su svi bili uz mene. Bila je korona pa smo se vidjeli 15 minuta dnevno, ali stvarno su se svi trudili koliko su mogli, izjavila je.

Priznaje kako dugo nije željela pokazati roditeljima koliko joj je teško pa je osjećaje potiskivala kroz brojne obaveze. Dani su joj bili ispunjeni školom, natjecanjima i izvannastavnim aktivnostima, dok je sport s vremenom pao u drugi plan zbog manjka volje i energije. Nakon atletike, fokus se u potpunosti prebacio na natjecanja u znanju.

Prve znakove da nešto nije u redu, škola je primijetila još u šestom razredu, nakon jedne školske zadaće na temu "Prijatelju, imam problem".

- Godinu prije se moj najdraži pjevač ubio, Chester Bennington iz benda Linkin Park i tad su meni počele depresivne misli i suicidalnost. Onda sam počela malo više istraživati i to mi je bilo kao sad bih ja mogla o mentalnom zdravlju napisati sastavak, ali sastavak je bio dosta detaljan i težak. Na kraju se glavni lik ubio. Moja profesorica iz Hrvatskog je reagirala i poslala sastavak razrednici koja je proslijedila mojim roditeljima. To je bio alarm. Tada smo išli u Kukuljevićevu zbog mojih trema. Ta psihologica je rekla da ona misli da ja nisam suicidalna ni ništa, nego da sam samo zrela za svoje godine i da je to sve okej, objasnila je.

Govori kako je razvila "negativni perfekcionizam" - stalni osjećaj da ništa nije dovoljno dobro, što joj je postalo više opterećenje nego motivacija. Kaže i da joj komplimenti često nisu pomagali, a ponekad su imali i suprotan učinak.

Prisjeća se i odnosa s vršnjacima koji se u pubertetu promijenio. Dok su oni razmišljali o izlascima, ona je bila usmjerena na školu i natjecanja, zbog čega se osjećala izdvojeno.

Osjećaj kontrole

Prvi susret sa zdravstvenim sustavom opisuje kao teško i zbunjujuće iskustvo. Kaže da je u Vinogradskoj bolnici bila u lošem fizičkom stanju te da u tom trenutku nije u potpunosti bila svjesna ozbiljnosti situacije.

- Ja nisam ni, dok mi nije pisalo na papiru, govorila da imam poremećaj prehrane, prisjeća se, dodajući kako se ondje nije osjećala sigurno.

Kasnije iskustvo na Rebru, u dječjoj psihijatrijskoj dnevnoj bolnici, opisuje znatno pozitivnije.

- Tamo je odnos medicinskih sestara i tehničara stvarno ljudski, kaže Popović, ističući i manji, otvoreni odjel te svakodnevne grupe i individualne razgovore koji su joj pomagali da se osjeća prihvaćenije.

Govoreći o početku anoreksije, navodi da su se prvi simptomi javili oko 14. godine, isprva kroz želju za gubitkom kilograma, a zatim kroz osjećaj kontrole.

- Bio je to dosta često osjećaj uspjeha kad dugo ne jedem ili se oduprem gladi, kaže, dodajući kako je upravo u tome tada, pogrešno, nalazila snagu i potvrdu kontrole nad vlastitim životom.

Ističe kako u početku nikome nije željela priznati problem, a kasnije se počela suočavati i s promjenom odnosa okoline, što joj je dodatno otežalo svakodnevicu.

Opisuje kako je u osnovnoj školi bila odlična učenica s prosjekom 5,0, a isti uspjeh nastavila je i u prvom razredu srednje škole. S vremenom, zbog izostanaka i hospitalizacija, školski uspjeh počeo je padati, a posebno teško razdoblje bilo je uoči mature kada se, kako navodi, mjesec dana prije izašla s Jankomira, pa se na ispitu borila s iscrpljenošću i pospanošću.

Veliku ulogu u njezinom oporavku imao je dječji psihijatar, s kojim je, kako kaže, s vremenom izgradila odnos povjerenja.

- Stvarno mi je davao dosta povjerenja, kazala je Popović, dodajući kako je osjećala da je uključen i u njezine odluke o terapiji i hospitalizaciji te da ju je aktivno slušao i uvažio njezin feedback.

Govoreći o težim razdobljima, navodi i da njezini roditelji dugo nisu znali za pokušaje suicida, o kojima im je progovorila tek s 19 godina. Ističe da je samo ozljeđivanje započelo u ranoj dobi, oko 11. ili 12. godine, isprva blaže, a kasnije intenzivnije.

"Ne mora postojati veliki razlog za bol"

Smatra da su joj suštinu života male stvari te bliski odnosi s ljudima, prijatelji, ljubav i želja da pomogne drugima. Posebno je ispunjavaju putovanja, koja doživljava kao bijeg i novu perspektivu.

Studij socijalne pedagogije, kaže, dodatno joj potvrđuje izbor budućeg poziva. Poručuje i da, unatoč svemu, život može ići nabolje.

Smatra da ne treba uvijek tražiti jedno veliko objašnjenje za vlastitu bol, nego se usmjeriti na trenutke koji donose olakšanje i radost.

- Dosta dugo sam sebe krivila jer sam mislila da će moja obitelj misliti da su oni nešto krivo napravili. I nije mi bilo jasno. Mislila sam da zapravo nemam pravo biti loše jer kao nije mi se ništa wow, loše dogodilo, jako što bih mogla reći da je trauma, ali ponekad dođe do toga i nema posebnog razloga. 

Novak Starčević: Pronalazak pozitive i bliskosti

Druga gošća emisije je dobitnica Nagrade Hrvatskog novinarskog društva, Lada Novak Starčević, nagrađena za videoserijal "Reci!".

Serijal "Reci!" donosi intimne video razgovore u kojima sugovornici bez prisutnosti novinarke u kadru otvoreno govore o osobnim i često tabu temama, uz naglasak na iskrenost i autentičnost.

Komentirajući priču Petre Popović, istaknula je kako je ona dobar primjer postupnog otvaranja kroz godine borbe te kako upravo to otvaranje često ide ruku pod ruku s procesom oporavka.

Dodaje i kako je važno stvarati sigurno okruženje u kojem se o ovim temama može govoriti, makar i kratkotrajno, jer svaki takav prostor doprinosi tome da se o mentalnom zdravlju govori više i otvorenije.

Serijal "Reci" u Jutarnjem listu traje i daje.

- Kad smo to smišljale, Vanesa Pandžić koja je iz Cropixa, nas dvije smo to poželjele raditi, zato što smo išle zajedno na terene i upoznavale razne ljude i onda smo zapravo shvatile da ima tu puno više od te površine koju ti dobiješ, čak i u medijima. I onda smo rekle idemo mi nešto gdje se može duže, gdje je video, ne mogu uvijek sve prenijeti na papir. Čak su neki bili skeptični kako je moguće da ćemo uspjeti svaki tjedan imati nekog zanimljivog, ali vjerujem da mi možemo još tako da bi se moglo snimati ono beskonačno, jer uvijek ima zanimljivih ljudi. Mislim, bilo tko od nas, kazala je Novak Starčević.

Komentirajući vlastiti profesionalni put, kaže kako je u novinarstvo ušla sa željom da barem djelomično doprinese promjenama u društvu. Ističe da je tijekom 25 godina rada često preispitivala svoj doprinos, ali da ju je uvijek vodila potreba da radi "nešto smisleno" i korisno, uz izraženu sklonost temama koje se tiču pomaganja ljudima.

Govoreći o svojim sugovornicima, opisuje kako se s njima lako povezuje te da unatoč težini tema koje obrađuje, u tim susretima često pronalazi pozitivu i ljudsku bliskost koja nadilazi samu težinu priča.

O mentalnom zdravlju govori se sve više.

- Ali se, nažalost, i dalje priča jako površno. Imam dojam ako se spomenu neke brojke, primjerice 10 000 djece je anksiozno ili netko nabaci podatak, desetoro djece se lani ubilo. To zvuči zapravo ljudima šokantno na prvu, ali ih uopće ne dotiču brojke. I zato mislim da ih treba upoznati. Kažu kao "preteško mi je ovo što ti radiš", ali mislim da ne bi trebalo zatvarati oči pred takvim stvarima. Da bi trebalo pogledati, pola sata si uzeti, pogledati, da se bolje razumije. Ni ja nisam razumjela prije ljude koji su nepokretni u kolicima dok nisam nekoliko takvih priča napravila i shvatila da ti ljudi mogu biti najzabavniji, najavanturističniji, raspoloženi, a mi nemamo taj dojam dok ih ne upoznamo. Ti baš moraš nekoga upoznati, objasnila je.

Smatra da se dio odgovora može tražiti u, kako kaže, nedovoljno prepoznatoj neurodivergenciji te ubrzanom i zahtjevnom načinu života. Ističe kako osobe koje su senzibilnije često teže funkcioniraju u današnjem okruženju, uz dodatne pritiske poput ekrana i društvenih očekivanja, što može doprinositi porastu anksioznosti.

"Upoznavanje takvih ljudi može samo dati snagu"

Osvrće se i na kritike da se o mentalnom zdravlju previše govori, te takve tvrdnje odbacuje kao omalovažavanje važnosti teme. Naglašava kako je u svom radu uvijek bila usmjerena na "ljude" i njihove priče, uz snažnu podršku redakcije koja joj je omogućila slobodu u radu.

- Iznimne su reakcije. Stvarno sam baš dirnuta reakcijama. Prelijepe su reakcije i ljudi. Jako puno se ljudi javlja koji sami imaju neke probleme pa se ipak možda ne usude to reći. Stvarno nisam naišla na ništa negativno. Čak sam iznenađena koliko su lijepi komentari na YouTube-u. Možda od 100 komentara bude jedan loš, kazala je.

Govoreći o sugovornicima koji su na nju ostavili najjači dojam, izdvaja priču Alekseja Orela, koji je preživio pokušaj suicida i nakon višednevne potrage, u kojoj je sudjelovao i HGSS, ponovno pronađen.

Opisuje ga kao izrazito osjetljivu i hipersenzibilnu osobu, čija je priča snažno odjeknula upravo zbog njegove otvorenosti i činjenice da danas o tome može govoriti.

Posebno je istaknula i priču Marije Mihaljević, koja je govorila o vlastitom iskustvu hospitalizacije te problemima u sustavu skrbi za djecu i mlade, naglašavajući nedostatak adekvatnih kapaciteta i uvjeta u psihijatrijskim ustanovama.

Smatra kako se sigurno okruženje za osobe koje se suočavaju s poteškoćama mora graditi na razini cijelog sustava, ali i u svakodnevnim situacijama, počevši od škola. Ističe da se nerazumijevanje često javlja već u djetinjstvu, kada se ne uvažavaju individualne potrebe djece, što može dodatno produbiti njihove teškoće.

Naglašava važnost empatije i razumijevanja različitosti, uz poruku da podrška ne znači privilegij, nego priliku da osoba može funkcionirati ravnopravno s drugima. Na kraju dodaje kako je u radu na serijalu najviše pogađa, ali i motivira, upravo činjenica da njezini sugovornici unatoč svemu u sebi nose nadu i borbenost.

- Mislim da meni upoznavanje takvih ljudi može samo dati snagu zato što ima toliko borbenih ljudi, izjavila je.

Ističe kako nema dojam da posao na njoj ostavlja takav teret, odnosno da sadržaj koji obrađuje nosi kući ili da je preplavljuje osjećaj nemoći, kako se to ponekad događa kolegama u sličnim temama.

- Mislim da im dovoljno mogu pomoći što sam ih saslušala i što sam im dala prostor i svi oni su zbog toga jako sretni što su dobili sve to, rekla je. 

Pogledajte cijelu emisiju: