Grue već stoljeće čuvaju savudrijske batane, visoko iznad mora i valova

Na najzapadnijoj točki hrvatske, ondje gdje se spajaju otvoreno more i nemilosrdni vjetrovi, možemo vidjeti prizor kao nigdje drugdje na Jadranu. Drveni su to čuvari smješteni na obali koji već stoljeće čuvaju savudrijske batane, visoko iznad mora i valova.

Izgledaju poput antičkih skulptura ili prkosnih stražara koji izranjaju iz mora. Savudrijske grue - jedinstvene su drvene dizalice bez kojih bi život lokalnih ribara s ovog područja bio nezamisliv. Jer na ovoj surovoj obali bez sigurne luke njihove su brodice morale letjeti u zrak.

- To je za zaštita od mora, jer kad ga dignemo onda su zaštičene od svih vremena i ako nekad, kažemo šezdeset šeste je bilo toliko gadno i slabo vrijeme da valovi su došli skroz gore i počupali od gore. Grue su od akacije, koje su rezane na vrijeme. Grue su postavljene u neku rupu koje se sa cementom poslije toga dolje da se pričvrste. Nagib je zbog širine barke da ne lupaju na mol, objasnio je Rino Oršić, umirovljeni ribar.

Sada su prazne, no na njima su gotovo stoljeće visjele savudrijske batane. Baš poput ove. Lagane su to brodice, građene "obrnuto" poprečnim daskama zbog staklenog "oka" na dnu za noćni ribolov. 

- interesantno je da ta barka, mislim daska da nisu poslagane ovako, nego su na taj način, ali interesantne su ove dve glavne koje bi, kako bi rekao, moraju biti prave, osamanest milimetara, skoro dva centimetra. I specifično je samo staklo za radit, da po noći se može ići lovit jer tu za lovit ribe je interesantno bez motora, ne profesionalno s motorom, nego sa veslama, jedan mora biti tu, jedan tamo i čim vidiš ribu, ona leti, nije to, to mora biti kao strijela, i jedna i drugi i čim si vidio brancina samo napravi ovako i gotovo i on prati, ja na veslima pratim, kako se okreće i sve skupa, rekao je ribar Lauro Pauletich.

Prva savudrijska batana nastala je dvadesetih godina prošlog stoljeća. Izumio ju je umaški ribar Carlo Gamboz, a način njezine izrade prenosi se isključivo usmenim putem. Niti jedna nije nastala u brodogradilištu, nego u kućnoj izradi baš poput ove Laurove. On nam kaže da se uglavnom lovilo ostima, klopkama, panulom i parangalom, a najčešće se "išlo" na brancine, orade, šarge i lignje. Upravo zbog lignji Laurova je batana zelene boje.

- To je tata birao, kada smo napravili, govorim unazad, prve barke, zelena boja je radi toga jer kada loviš lignje one špricaju crno i onda ako je bijela barka, a on je bio pedantan i samo mala mrljica, već je u glavi bio gotov, on je bio pedantan, rekao je Lauro.

Ni grue ni batane ne bi preživjele zub vremena da nema njih - njihovih čuvara. Iako ih nema mnogo, u udruzi "Savudrijska batana" žele očuvati tradiciju i ovu jedinstvenu maritimnu priču. Kažu, u udrugu su dobrodošli svi.

- Naša kućica, muzej, malo je mjesto gdje okupljamo sve predmete koji su služili za pecanje, a fogo i sa savudrijskom batanom to je jako bitno jer trenutno rijetko tko još ide tako pecat i radit to sportski i tradicija obuhvaća 100 godina tradicije, polako stvari idu u zaborav, kazala je predsjednica udruge "Savudrijska batana" Marina Paoletić.

A polako ide u zaborav - jer ostale su svega četiri tradicionalne batane na području Savudrije.

- Tri od naše udruge i jedna privatna, ima još nekoliko batana što imaju otvor, ali su malo modenrnizirane. Prije nekoliko godina smo imali jednu grupu učenika iz taljanske srednje škole iz Buja koje smo naučili i veslati tako da bilo je baš posebno i imali smo i priliku usporediti našu savudrijsku batanu sa rovinjskom i način veslanja. I to su savladali i shvatili evo da sa batanom savudrijskom je puno lakše jer je puno laganije veslat, rekla je Paoletić.

Dok god bude onih koji su spremni popraviti slomljenu drvenu gruu, naučiti izradu tradicijske batane te veslati ovim jedinstvenim brodicama, savudrijska će tradicija prkositi i vremenu i zaboravu.