Kako je Slaven Škrobot u kolicima proputovao svijet

Još uvijek pod dojmom tragičnog događaja u Zagrebu, scenarij koji već godinama vidimo, uglavnom na Zapadu, nedavno i u Srbiji, na kraju se dogodio i kod nas. Tema današnje emisije su putovanja, ali s gostima se razgovaralo i o ovim tragičnim događajima. 

Putopisac Slaven Škrobot kazao je da se u njegovo vrijeme takve tragedije nisu događale u školama. Ustvrdio je da danas, pogotovo mlađe generacije, su u medijima i na društvenim mrežama bombardirane raznim informacijama.

- Sve je na neki način izokrenuto i mislim da djeca jednostavno pucaju pod pritiskom. Mislim da i stari ljudi isto, ali uopće me više ni ne čudi da se takve stvari događaju. Gledali smo svi to putem medija u Americi što se događa i mislim da to sve dolazi ovdje, rekao je.

Je li danas svakodnevni život brutalniji nego što je bio prije?

Škrobot smatra da jest. Napomenuo je da je danas sve mnogo površnije i bezosjećajnije.

- Imamo primjer rata u Ukrajini ili ratova u Africi o kojima se uopće ni ne priča u medijima, gdje ljudi ginu, a mi organiziramo, na primjer, Eurosong, svjetsko prvenstvo u nogometu, i jednostavno kako ljudi ginu s jedne strane svijeta, a na drugoj strani svijeta se zabavljaju, napomenuo je.

Na svojim putovanjima susreće ljude raznih nacija, vjerovanja i karaktera. Ipak, ističe, nikad nije doživio loše iskustvo.

- U većini slučajeva su ljudi srdačni, gostoljubivi, sretni, žele pomoći. Ja osobno nisam doživio ništa loše nikada. Prevare na putovanjima, to su klasične stvari, ne možemo to uzimati u obzir, rekao je.

Putovanje kao bijeg od rutine i želja za istraživanjem i upoznavanjem novih ljudi 

Postoji pretpostavka da ljudi koji neprestano putuju, da su to ljudi koji su prepuni adrenalina, koji ne mogu biti mirni.

Na pitanje je li putovanje 'bijeg od nečega', Škrobot je kazao da on smatra da je hiperaktivan, ali da da on ne bježi od stvarnosti ili sebe, već od rutine i dosade.

- Možemo to usporediti s konzumacijom droge ili alkohola, na neki način bijeg od stvarnosti. Ali u mom slučaju, ne bih rekao da je to bijeg od sebe, ja bih više rekao da je to bijeg od nekakve rutine, od dosade, bijeg od zime, potraga za adrenalinom i za pustolovinom i avanturom. I naravno, želja za istraživanjem, otkrivanjem novih mjesta, upoznavanjem novih ljudi i kultura, kazao je.

O današnjem fenomenu da su svi putnici na društvenim mrežama

danas su putovanja dostupnija nego ikad. Nikada nije bilo lakše putovati. Kad odete na društvene mreže, svi objavljuju svoja putovanja. 

- Mislim da je dosta toga iskrivljeno i da ljudi više ne putuju iz nekakve strasti i želje, nego se više putuje zbog lokacija, fotografija. Ljudi putuju zbog Instagrama i što vide na Instagramu. I sve je to na neki način iskrivljeno, rekao je.

Najdraže u putovanjima...avantura, novi ljudi, atrakcije

Škrobot ističe, na putovanjima uživa u istraživanju novih atrakcija, ali ipak najvažnije je upoznavanje novih ljudi.

- Uvijek se sve vrti oko atrakcija kod istraživanja, ali zaključak je da na kraju sve bude oko ljudi. Iskustva s ljudima, nekakvi događaji, nešto s čim dođete doma, što vam ostane urezano u sjećanju, rekao je.

Nesreća koja mu je promijenila život

Ono što mu je ostalo urezano u sjećanje je 2009. godina. Boravio je na otoku Krku. Prijatelji iz razreda su željeli skakati s mola ne sluteći da će jedan kobni skok dovesti do nesreće.

- Mi smo skakali s tog mola 23 godine, imali smo iskustva. Bilo nas je četvero, ja sam bio zadnji. Provjerio sam postoji li praznina na tom mjestu gdje sam htio skočiti. Bila je praznina, ali prijatelj koji je prvi skočio je nastavio roniti. I ja sam kada sam se odrazio, njega vidio da izranja i meni je samo prošlo kroz glavu - makni ruke, nemoj ga ozlijediti. I ja sam se s glavom zabio u njega i slomio sam peti vratni kralježak, ispričao je.

Na mjestu je ostao nepokretan. Došla je hitna, operiran je u Rijeci i tu je krenula rehabilitacija i njegova borba koja je trajala skoro godinu dana.

- Rehabilitacija je bila najgora od svega jer, nažalost, u hrvatskom zdravstvu se događaju stvari poput dekubitusa, koji je u našem zdravstvu sasvim normalne, negdje vani je to nedopustivo. I borio sam se s puno više stvari koje nisu imale veze s mojom ozljedom, poput raznih bakterija, MRSA-e. I rekli su mi da sam na kraju preživio zbog svog aktivnog života i sporta prije nesreće, kazao je.

Tetrapareza

Dijagnoza je tetrapareza. Tetraplegija podrazumijeva oduzetost četiri uda od vrata na niže.

- Imam neku funkciju u rukama, bicepsu, zglobovima, ali je sve to nepotpuno. Jako puno je tu stvari s kojima se ja borim, ali rekao bih da u mojoj situaciji najveći problem su toplina, hladnoća, jer to ne mogu osjetiti, zapravo osjetim prekasno. I ta nesloboda, nesamostalnost, rekao je.

Unatoč dijagnozi, Škrobot se odlučuje za aktivan život

No nije to došlo preko noći. Najveći iskorak bilo je putovanje u Maroko.

- Bio sam u sportu cijeli svoj život, ali sam u putovanjima vidio istinski izazov, rekao je.

- Tad ljudi u kolicima baš nisu putovali, tad nije bilo na internetu da se ti možeš ukucati 'čovjek u kolicima u pustinji'. Ja sam osjetio da je putovati u kolicima na neki način kao putovati nekad, još uvijek je sve istraživački, neotkriveno. Radiš sve doslovno kao prva osoba u toj situaciji na svijetu. Ne znaš na kakav ćeš problem naići. To mi je predstavljalo izazov i sviđalo mi se, nastavio je.

Putovanje od 6 mjeseci i vožnja Jadranskom obalom na biciklu na ruke

2021. Škrobot je bio na putovanju od pola godine, kada je odlučio prijeći cijelu Jadransku obalu.

Na ideju je došao za vrijeme pandemije. Dogodile su se još neke stvari poput potresa, gdje je, kaže, pretrpio PTSP.

- U tom trenutku bio sam na trbuhu i nisam se mogao krenuti. Bilo je to poprilično užasno iskustvo. Želio sam se iščupati iz te crne rupe. Došao sam na ideju  bicikla. Moji pratitelji su mi ga nabavili. Bicikl na ruke, ispričao je.

- Kad sam dobio taj bicikl, odvozio sam neke otoke u Hrvatskoj i tu sam shvatio da po prvi put u životu, od moje ozljede, mogu nešto sam. Više me nisu ljudi nosili na vrhove nego sam sam biciklirao na svoje ruke, na svoju snagu i to je bila jedna posebna satisfakcija, istaknuo je.

Bicikliranje do Istanbula s humanitarnom notom

Htio je napraviti nešto više, odužiti se svojim pratiteljima, omogućiti im isti osjećaj i sreću koju je sam doživio.

- I odlučio sam se biciklirati cijelu Hrvatsku obalu. Ali onda je to na kraju preraslo u nešto puno više jer na kraju smo biciklirali sve do Istanbula. Skupili smo sredstva za četiri posebno prilagođena bicikla, otkrio je.

Bilo je tu i mnogo izazova na putu. Dvaput je u Grčkoj skoro doživio moždani udar.

- Doživio sam autonomnu disrefleksiju, to je stanje kod osobe sa spinalnom ozljedom kada se doživi bol ispod razine ozljede. To je cijeli niz stvari koje su se meni događale, što je dovelo do toga, ali najgore iskustvo koje sam imao u životu od ozljede, kazao je.

O organizaciji putovanja i pratnji

Škrobot je sve sam organizirao. Putovanje je financirao preko crowdfunding kampanje i sponzora.

- Ne mogu reći da je to bilo nešto ekstremno skupo jer smo štedjeli, putovali smo u kamperu, kuhali smo svoju hranu, nismo na ništa drugo trošili osim na gorivo. Za vrijeme pandemije je bilo lakše i jeftinije putovati, pogotovo u Turskoj, mi smo tamo na neki način putovali kao kraljevi, ispričao je.

Šestero ih je putovalo kroz Hrvatsku. Od Prevlake do Sirije, bilo ih je troje. Vedrana je vozila kamper, Mateo je bio s njim na biciklu.

-  Rekao bih da je to bilo iskustvo koje me puno toga naučilo, ali doslovno sam se ubio, rekao je.

-  Ja sam napravio nešto što nikad nitko nije ni pokušao u ovoj situaciji. Ja znam na kakve sam sve kritike naišao prije tog projekta i što su mi ljudi govorili. I znam koliko sam se iscrpio. Ja sam svoje tijelo trajno oštetio nakon tog putovanja, dodao je.

Ispunjen život u kolicima

Škrobot je primjer drugim ljudima koji imaju slične probleme da život unatoč dijagnozi ne treba stati.

- Kada sam nastradao i prvi put vidio atrofiranu nogu, rekao sam roditeljima da ne želim živjeti ovaj život, kazao je.

-  Moja poruka i primjer onoga što radim je upravo da pokazujem ljudima da postoji život nakon ovakve nesreće, ako ga se odluči živjeti. I razbijanje  stereotipa. Ljudi imaju pretpostavku da kada si u kolicima, da trebaš biti zaključan doma zaključan, to nije istina. Mi smo  ljudi kao i svi ostali, imamo iste potrebe kao i svi ostali, jedino nam je sve puno teže raditi, zaključio je Škrobot.