Hrvoje Jurić: Od bijega od problema do života sa psima na putovanjima

Hrvoje Jurić putuje biciklom, putuje sa psima. Kaže, živcirali su ga putopisci, sve dok mu se jednoga dana nije 'dogodio život'. Sada njega zovu na pozornicu da priča o svojim avanturama. 

Putopisac Hrvoje Jurić osvrnuo se na tragediju koja se dogodila u OŠ Prečko, kaže, zatečen je takvim događajem.

-  Kada smo odrastali, sve to bilo nekako daleko tamo, u Americi se događa, ne kod nas. Sad dolazi kod nas. Ali iskreno, nažalost je takva situacija da me ne čudi što se to događa, rekao je.

Ljudi su postali čudni i laki na okidaču,  sitnica ih pretvori u životinje, kazao je.

Svi smo doprinijeli tome da postoji velika frustracija kod ljudi.

- Svatko treba biti primjer sebi, od sebe krenuti. Ne mogu ja promijeniti svijet, ali mogu sa svojim primjerom doprinijeti da ljudi budu normalniji. Vodim se time, dodao je.

"U putovanje sam krenuo spontano jer mi život nije išao u dobrom smjeru"

Jurić ističe, nikad nije bio za putovanja i nisu ga zanimala, ali to se promijenilo, dogodio se život.

- Jako su me živcirali putopisci i cijela ta scena mi je išla na jetra zato što jednostavno što sad tu meni netko dođe pričati o maloj djeci u Africi. I onda se ja nađem na pozornici i pričam o tim stvarima. E to je život. Život mi se dogodio i sve se okrenulo, kazao je.

- Ja sam u putovanje krenuo spontano jer mi život nije išao u dobrom smjeru. Završavao sam fakultet, radio sam tri posla, nisam mogao spojiti od prvog do prvog. Kroz cijeli moj život se protezala besparica, ispričao je.

- Uzeo sam bicikl, otišao od Vrbice do Pule i nazad i vidio kako je to super. Ja sam zapravo bježao od problema. Dogodilo se to da, kad sam se vratio doma, taj problem je ostao. I shvatio sam da ako želim taj problem riješiti, morao sam se suočiti s tim, dodao je.

Kaže, najviše je u životu naučio na svojim greškama kojih je napravio poprilično.

Putovanja sa psima i iskrenost na društvenim mrežama

O društvenim mrežama: Bit ću Putuje zimi po Norveškoj na velikim minusima s dva psa i vozi bicikl. Na pitanje što time sebi dokazuje, Jurić kratko odgovara: "više ništa".

- U početku kad sam krenuo putovanja, vrlo rano sam naučio da se ne trebam pokušati svidjeti drugima. Ja se trudim na društvenim mrežama biti kakav sam i u životu. Jer danas, sutra, kad mene netko sretne na ulici pa kaže - aha, ti si ondje ovakav, ovdje si ovakav, ti ne radiš, ti si fejk, nisi iskren. Ja sam rekao, bit ću kakav jesam, pa makar me samo baka pratila, rekao je.

- Sve te stvari koje sam radio, u jednom trenutku je krenulo to ekstremno. A Ena i Max, meni ih je netko poslao, osvrnuo se na svoje pse.

Dogodile su mu se teške situacije u životu gdje je razmišljao o odustajanju od putovanja i avanturističkog načina života. Ipak, odlučio je na putovanja voditi i svoje pse.

- Ove godine smo trebali ići na Island, međutim nisu mogli na trajekt i ja sam otišao u Norvešku. 45 dana su bili u Norveškoj, 5 dana sam koristio kampove, čisto da operem odjeću i to sve. Sve ostalo sam bio u šatoru, u krovnom šatoru i bili smo minimalno u dodiru s ljudima, ispričao je.

"Čovjeku ponekad treba 'zdrava' samoća"

Jurić kaže, jako puno ljudi ulazi u njegov život, ali izgubio sam je jako bitne ljude.

- Ne mislim isključivo na roditelje, prijatelje koji su dalje živi, koji zbog mojih ili njihovih grešaka više nisu u mom životu. Teško se nositi s tim stvarima i onda čovjeku ponekad treba zdrava samoća. Jer kad sjednete na bicikl i vozite 300 km dnevno, 133 dana, vi morate biti zdravi sami sa sobom u glavi, napomenuo je.

Pomicanje granica

Jurić je u Alpe išao biciklom, gdje je ispitivao svoje granice, pa se i rušio, jer nije znao dokle može.

- Svega je bilo i često na predavanjima i kroz putopise sam govorio, bitno je pomicanje granica, ali naučio sam da vi možete pomaknuti granice koliko god hoćete. Biti jači, bolji, iskusniji, pametniji. Ali ona donja granica, slabost, je najbitnija granica, kad pucate. Vi možete pomaknuti granice 500 puta, milijun puta jednom, ali ovu granicu pucanja, ona kad jednom pukne, nema nazad, pojasnio je.

Najbolje na putu? Mir

Na pitanje što pamti kao najbolje na putu, jesu li to susreti s ljudima, duge vožnje, Jurić je kratko rekao -  mir.

- Mir i kad znate da ste vi trenutačno tamo gdje trebate biti, kazao je.

- Mene znaju u intervjuima pitati što bih mijenjao u životu. Ništa. Naravno, neke stvari koje bih htio mijenjati, ne mogu mijenjati. Recimo, volio bih da mogu neke stvari sa svojim roditeljima podijeliti, koji, nažalost, prerano su otišli, ispričao je.

Gdje je dom? "Gdje smo nas troje"

Dobar dio godina živi u autu, sa šatorčićem na krovu. Sad s nekoliko dobrih prijatelja gradi kuću.

Na pitanje gdje je dom, Jurić kaže "gdje god smo nas troje".

- Gdje smo nas troje, mi smo sad mali čopor i paše mi to. Imam par jako dobrih prijatelja i imam puno poznanika jer radim to što radim, objavljujem, rekao je.

- Ja se trudim kroz svoj primjer pokazati drugima -  gledajte, ako jedan balavac iz Vrbice, sela sa sedamsto stanovnika, može raditi ovakve stvari i napraviti put oko svijeta, zašto vi ne biste mogli. Ne morate voziti bicikle, ne morate fotografirati, ne morate imati pse. Ali niste zadovoljni životom, zašto se to ne bi promijenilo?, poručuje.

Jurić je naglasio da ništa ne dolazi preko noći. Treba malim koracima raditi na sebi, učiti iz vlasitih pogrešaka.