Kako se nekada kuhalo i živjelo na brodovima?

Kako se nekada kuhalo i živjelo na brodovima? Mjesecima daleko od kopna, između mora i neba! Lošinjski kapetani i lošinjski pomorci nisu sa sobom nosili samo teret, nosili su životne priče, okuse i tradiciju.

Na jedrenjacima se živjelo u ritmu mora, a jelo ono što je moglo preživjeti putovanje. Gambuža se morala napuniti prije isplovljavanja, a ono što se ukrcalo trebalo je trajati mjesecima.

- I po godinu dana bi putovali i za to vrijeme bi trebali namirnice. Koje namirnice? One sa puno soli, svinjetina u soli, teletina u soli, mahunarke suhe, leća, bob, grah, a najvažnije je bio kruh ,a kruh koji nema ni soli kvasca da ne dobije pljesan, rekao je kuhar Adrijan Nikolić.

Jelovnik je imao malo veze s užitkom, više s preživljavanjem. Ono što nam se danas čini skromnim obrokom tada je bilo gorivo za težak fizički rad na moru.

- Ovaj kruh poseban je jer je svaki dan bio na stolu mornarima i oficirima i pratio sve ostalo, kiseli kupus, suho meso, sve što su kuhali, ovo je pratilo, kazao je kuhar Nikolić.

Duga putovanja donosila su i bolesti. S vremenom se pokazalo koliko prehrana može odlučivati o zdravlju i životu mornara.

- Jer to se na brodu kuhalo zbog C vitamina, da mornari ne dobivaju skorbut. A to je prvi uveo James Cook 1876. na svom putovanju kad je istraživao kontinent, rekao je Nikolić.

O prehrani mnogo otkrvaju i stari brodski dnevnici. Kapetan Širola 1908. godine, dok je zapovijedao jedrenjakom Contessa Hilda, bilježio je obroke u kojima su se neprestano vrtjele iste kombinacije. Riža s fažolom, fažol s paštom, riži-biži. No upravo riža pokazuje da priča o brodskoj kuhinji ne završava na brodu.

- Priča o hrani na brodu ima dva aspekta jer to nisu samo kapetanske trpeze i prehrana posade već i hrana koja je brodovima i je došla ove naše krajeve, izjavia je povjesničarka umjetnosti Irena Dlaka.

Riža je na Lošinj stizala preko Venecije. Lošinjski pomorci prevozili su je i imali pravo na dio tereta, pa se namirnica s trgovačkih ruta polako preselila i u otočnu kuhinju. Ali brodovi nisu samo donosili. Lošinj je imao i ono što je mogao ponuditi svijetu.

- Sa druge strane i mi smo izvozili u Veneciju, na primjer naša riba se pripremala odsto i želatina i začinima čuna po kojoj je Lošinj bio poznat još davnih stoljeća, u 18. stoljeću to je bio već jako razvijen biznis industrijskog karaktera, objasnila je Dlaka.

Riba dolazila do papinskog stola

Ta je riba, prema zapisima, stizala čak i na papinski stol. A uz slanu srdelu, važna je bila i kaštradina, soljeno, sušeno i dimljeno meso koje je moglo podnijeti duga putovanja.

Početkom 17. stoljeća, u vrijeme kuge i velike gladi u Veneciji, upravo su lošinjski pomorci bili među onima koji su gradu dopremali hranu. No planirana zaliha hrane na brodovima nije uvijek bila dovoljna. Luka u koju se uplovilo nije jamčila da će ondje biti hrane. 

- Kad se pomorac ukrcavao i drugi smo ga znali pitati imaš li tunju, imaš li peškafondo jer tko zna ćemo prilike kupiti hranu, rekao je pomorac Ivan Martinović.

Na jednom putovanju na Madagaskaru nisu uspjeli nabaviti potrebne namirnice. More ih je tada doslovno prehranilo, ulov je bio toliko velik da je ribe bilo dovoljno do sljedećeg porta. Takva iskustva najbolje objašnjavaju koliko je drukčiji bio odnos prema svakom komadu hrane.

Barba Ivan to je učio u obitelji. Njegov nono bio je kuhar na prekooceanskom brodu.Od njega je naslijedio nešto što se ne nalazi ni u jednom receptu, odnos prema onome što se stavlja na stol.

- Ali duh toga vremena govorio u hrani na drukčiji način. Mi smo tu hranu doživljavali sa puno više respekta nego što je danas doživljavamo. U to vrijeme još je srdela bila na brodu kao dio ishrane, a danas i onda samo delikatesa, rekao je Martinović.

Danas se ocean prelazi neusporedivo brže, no priča o tome kako se nekada jelo otkriva jedan manje poznat dio lošinjske pomorske povijesti.

- Unutar festivala Losinava želimo ti jedan drugi pogled na pomorstvo otoka Lošinja ne samo da to bude priča o pomorcima i kapetanima i jedrenjacima neko nekom svakodnevnom načinu života na brodu tako ove godine tema nam je hrana na brodovima ne samo način kako se pripremala nego i dio hrane koji je sa brodovima došao na otok Lošinj i imamo danas u našoj svakodnevici, rekao je direktor TZ Mali Lošinj Dalibor Cvitković.

Jer iza velikih pomorskih putovanja nisu ostali samo dnevnici, karte i priče o kapetanima. Ostali su i okusi. Neki su s Lošinja krenuli preko mora, drugi su morem stigli na otok.

I svi zajedno danas pričaju onu svakodnevnu, ljudsku stranu pomorske povijesti, priču koja je počinjala u gambužI, a završavala za brodskim stolom. I o tome zašto je uz kapetana, na brodu najvažniji bio kuhar!