Lokve, neizmjerno važna staništa u kršu

Istarske lokve, malena vodena staništa u kršu ne tako davno služila su za napajanje stoke a često su bile i jedini izvor pitke vode za stanovništvo. Vremenom gubeći svoju primarnu svrhu, čovjek koji je dijelom oblikovao njih izgled, prepušta ih propadanju, zaraštanju, isušivanju. Ali iako čovjeku više nisu važne kao nekad, one su i dalje primarne kao pojilišta divljih životinja i prava mala oaza bioraznolikosti. 

Prirodna akumulacija oborina na vodonepropusnom tlu, zatvoreno kraško slatkovodno stanište, kojemu je čovjek zajedno sa svojim blagom utisnuo i odredio oblik. Mnogim generacijama duž naše obale lokve su stoljećima bile mnogo više od puke definicije. Pa i mjesto odmora težaku dok napaja svoju stoku. Bilo je i mjesto dječjih nestašluka, lova na male ribice i plavokrila vretenca. Znale su utažiti žeđ za ljetnih vrućina.

Već duže izgubile su tu svoju ulogu a drača, mulj i šaš pustile su korijenje u nekad prozirnu i čistu vodu. Ali divljim stvorenjima i živom svijetu koji se u lokve vremenom naselio, ona je i danas primarna za opstanak. No nije dovoljno samo shvatiti njenu važnost u kraškome krajobrazu. Da je potrebno puno više pokazao je Alen Čikada. Zavrnuo je rukave i prionuo poslu koju traži znanje, suptilnost i predanost.

S biljkama gubimo i leptire i kukce

Bogatstvo ne krije samo voda već i obale lokvi koje treba čistiti selektivno. S travnjacima koji se također sve više gube ostajemo bez vrijednih autohtonih biljaka, poput zaštićenih i rijetkih orhideja.

Podučava Alen o važnosti lokve za vodene kukce poput ugroženih vretenaca koji kao larve dio života provode u vodi. Ali i višak autohtonog vodenog bilja može zagušiti lokvu i život u njoj pa ga redovito treba uklanjati. Treba znati kako: početi prije sumraka i sav izvađeni materijal odložiti na rub vode.

Lokve je Alen obnavljao duž Jadrana, najviše ipak u Istri u svom kraju u okolici Žminja. Ponekad uz pomoć, najčešće sam. Rastužuje ga samo to što lokve više nitko ne shvaća ozbiljno. A bez njihova redovitog održavanja prirodna će sukcesija ubrzo ponovno preuzeti ta malena zrcala slatke vode.

- Lokva je sastavni dio našeg istarskog krajobraza, uz kažun, uz zid. (...) Jedino nam fali boškarin. Mi možemo obnoviti lokvu, ali ako je ne održavamo ona se opet u stanje močvare. (...) Lokva je jedna od rijetkih ljudskih intervencija u prirodi kad je čovjek povećao bioraznolikost i oplemenio krajolik. Nemojmo da to izgubimo, upozorava Alen.

Možda odgovor može ponuditi sve popularniji 'outdoor turizam' a ove oaze bioraznolikosti i vodeni ukras u kršu mogle postati još jedna atrakcija na brojnim pješačkim i biciklističkim stazama. Mjesto gdje će se rado zastati i predahnuti.