Misa na tagaloškom jeziku za Filipince u crkvi sv. Vinka

Kada te život trbuhom za kruhom natjera na drugi kraj svijeta, onda bilo kakav podsjetnik na daleki dom pomaže u svakodnevici. Zato je filipinske radnike u Zagrebu, pogotovo katolike, nedavno razveselila vijest o dolasku njihovog svećenika o. Andrewa Bayala na službu. 

Arcely u Zagrebu živi s obitelji, vodi zbor i spremno je stala pred kameru reći koliko joj misa na materinjem jeziku znači.

- Naravno sretna sam...jer to je naš jezik. Podsjeća nas na našu zemlju i naše obitelji. Mene vraća u djetinjstvo koje sam proživjela na Filipinima jer znate... već sam dugo vani. Iako se ja u Hrvatskoj osjećam kao doma, ipak nam ovakve stvari, poput služenja jezikom i življenja naše kulture pomaže u sjećanju na našu domovinu, govori Arcely.

Jednako sretan je i Richard koji pjeva u zboru. Do sada je išao na misu na engleskom jeziku što mu je puno značilo. No ovo je ipak bolje. „Preplavljuju me osjećaji zbog mise na našem tagaloškom jeziku. Kao da sam na Filipinima. Jako smo sretni što imamo filipinskog svećenika ovdje u Hrvatskoj”

Svećenik je o. Andrew, član Misijske Družbe sv. Vinka Paulskoga, kolokvijalno rečeno lazarist. I za njega je ovo novo iskustvo.

- Sretan sam i inspiriran nakon ove mise sa svojim sunarodnjacima. Oni su toliko sretni što je s njima njihov svećenik zato što mogu moliti i slaviti Boga na svom jeziku. Na ovaj način će u molitvi biti jedno, bit će jedna zajednica ujedinjena u Duhu i molitvi, kazao je.

- Ne planiram samo služiti misu nego i dijeliti sakramente. Ima ovdje i djece rođene u Hrvatskoj koju treba krstiti, neki su me upitali za vjenčanje. Razgovarao sam sa svojim superiorom o otvaranju filipinskog misijskog centra u budućnosti zbog njihove brojnosti u Hrvatskoj, naglašava.

Filipinci su svoj prostor našli pod okriljem samostana sv. Vinka Paulskog, kod sestara milosrdnica. S radošću na ovu zajednicu gleda rektor crkve vlč. Franjo Jačmenica.

- Mogu reći iskreno da je to jedan dar za ovu zajednicu i za naše sestre milosrdnice koje su širom otvorile srce i vrata naše srce da ti ljudi mogu naći daleko od domovine. To me podsjeća na naše koji su 60-ih u Njemačkoj okupljali oko svećenika i Crkve, tako sad i ovi ovdje. I kad vidiš tu radost na licima i kad zaplješću, vidiš da su tu...hvala Bogu da jesu, rekao je.

O dušobrižništvu izvan granica domovine govorio je u emisiji Riječ i život nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. Tomislav Markić. U tom sustavu brige za inozemnu pastvu radi ukupno 350 ljudi, svećenika, redovnica i redovnika te suradnika.

Nekoć je hrvatskih misija po svijetu bilo 250. Danas ih je 180 što govori o situaciji s dijasporom.

- Događa se biologija. Zajednice stare i tamo gdje nema novog doseljavanja, a to je redovito slučaj u svim prekomorskim zajednicama, događa se da se ostarjele zajednice gase ili da ne možemo pronaći svećenika za tu zajednicu. I to je normalan proces. Oni koji preostaju uvijek imaju mogućnost prakticirati svoju vjeru na jeziku zemlje u koju su došli, a taj jezik često govore bolje od hrvatskog. Imamo primjer Kansas Cityja u SAD-u u kojoj je bio Hrvat svećenik. Njegovom smrću župnik je postao Meksikanac, sve se odvija na engleskom jeziku, ali pjevaju na hrvatskom jeziku, kazao je vlč. Markić.

U Njemačkoj je čak 95 katoličkih misija, a posljednjih su godina mnoge od njih slavile jubileje, 60, 70 godina postojanja. Jedna od njih je župa u Frankfurtu koju je posjetila HTV-ova ekipa.

- Njemački biskupi inzistiraju na tome, odnosno zahtijevaju od vjernika migrantskog porijekla da se jače uključe u mjesnu Crkvu. Čak prema našim svećenicima postaju zahtjevniji, od bolje poznavanja jezika preko timskog rada do uključenja u njemački pastoral. Isto tako su biskupi zahvalni vjernicima s migrantskom pozadinom za doprinos koji daju Crkvi, ističe vlč. Tomislav.