Kako dostojanstveno starjeti? Krčmar i Rede o životu i onome što ostaje

Može li starost biti dostojanstvena i lijepa? Kako se nositi s odlaskom najdražih ljudi i što nam je u trećem životnom dobu doista najvažnije? Je li to obitelj, zdravlje ili novac, kojega uvijek nekako nedostaje? O tim, ali i brojnim drugim pitanjima, u emisiji "Nedjeljom u 2" govorili su bivši novinar Miroslav Rede i bivša profesorica Đurđa Krčmar.

Đurđa Krčmar, bivša profesorica Tjelesne i zdravstvene kulture, u emisiji je govorila  o svojim aktivnostima kojima ostaje vitalna i u poznijoj životnoj dobi.

Posebno je zanimljivo njezino svakodnevno plivanje – Krčmar kaže da pliva oko kilometar dnevno. Na pitanje je li joj takvo plivanje u moru na Krku naporno, odgovorila je da joj ono predstavlja užitak. Objasnila je kako joj bovice služe poput oznaka plivačkih staza u bazenu. Iako u bazenu pliva tehnički, kaže da je plivanje u moru za nju potpuno drugačije iskustvo.

- Osjećam prirodu na sebi i sebe dijelom prirode. Posebno mi je to. Obično plivanje ispočetka, ali onda kad krenem, onda beskrajno mogu. Baš me zadovoljava jako onaj osjećaj da ide voda po meni, izjavila je.

Istaknula je važne faktore za lijepu starost.

- Bitno je okruženje, ali je bitna osobna briga za zdravlje prije svega. Naravno, moja struka donosi mogućnost i povrede, beskrajne. Imala sam sreću pa sam se tek u tijeku studija, povrjeđivala nešto dva puta, ali u tijeku ovog mog rada zapravo ne, jer sam se svakoga puta jako zagrijavala, kazala je.

Krčmar je ispričala i kako je jutarnje vježbanje postalo dio njezine svakodnevne rutine. Nakon buđenja i jutarnje higijene najprije prozrači prostor, a zatim vježba još dok je u krevetu. Svakoga jutra odvoji između 30 i 35 minuta za vježbe usmjerene na pokretljivost, jačanje i istezanje tijela te predlaže i odlaske terapeutima, kako navodi "na popravke".

Rekla je da unatoč tome što je u mnogim stvarima individualac, izrazito je društvena osoba i da joj je druženje s ljudima vrlo važno. Posebno voli odlaziti u kazalište, često u društvu obitelji, što joj predstavlja važan dio života. Time dodaje da je opasno da se čovjek u tim godinama upotpunosti zatvori.

Prisjetila se i svojih profesorskih dana, posebice rada sa studentima na fakultetu, gdje je, kako je rekla, imala priliku puno više utjecati na njih nego što je to bilo moguće u školi. Osim znanja iz struke, nastojala im je vlastitim primjerom pokazati važnost aktivnog života, sporta, ali i kulture. Smatrala je da bavljenje sportom nikako ne isključuje odlaske na koncerte, izložbe ili u kazalište.

"Najljepše je kada je cijela obitelj na hrpi"

Govoreći o najljepšim razdobljima života, posebno se prisjetila vremena kada je cijela obitelj bila na okupu. Najviše joj je značilo zajedništvo.

- Najljepše je meni kad je bila cijela obitelj na hrpi. Kad su bili drugi djedovi i bake, kada nisam još bila baka. Onda kad smo mi bili par, onda smo imali Majdu, taj dio je prekrasan. Mi smo bili jedan, stvarno, pleter, izjavila je.

Posebno mjesto u njezinim sjećanjima zauzima suprug Nik, s kojim je, osim privatnog života, dijelila i posao na fakultetu. Preminuo je 2001. godine, u 57. godini života. Krčmar kaže da su bili iznimno povezani i da su se međusobno nadopunjavali.

- S njim sam radila na fakultetu i on sa mnom. To je bio jedan strašan par. Jako, jako smo se upotpunjavali. Mislim, izvrsno, zapravo. Bili smo 24 sata zajedno, rekla je.

Nakon suprugove smrti, važan i posebno lijep dio njezina života bilo je vrijeme provedeno s unukom Anjom. Krčmar kaže da je tada imala osjećaj kao da je ponovno postala majka, a s unukom je provodila vrijeme učeći, vježbajući, putujući i brinući o njoj.

"Kronološki je prihvatljivo, ali meni nije prihvatljivo kad je Nik otišao"

Istodobno, godine donose i neminovne gubitke. Krčmar otvoreno govori o tome koliko joj teško padaju odlasci ljudi koji su joj bili bliski desetljećima.

- Mislim, teško je. Kažem, vrijeme ide, ide. Kronološki je prihvatljivo. Meni nije prihvatljivo ovo kad je meni Nik otišao, moj suprug, ili kad je Boris otišao. Mislim, što je ovo? Ovo je užas, kazala je prisjetivši se svog zeta Borisa Kavića, HRT-ovog snimatelja.

U razgovoru o tome što smatra jednim od svojih najvećih životnih postignuća, Krčmar je posebno istaknula svoju kćer Majdu. Ponosna je na njezin životni i profesionalni put, ali i na ono što je mogla prenijeti mladim ljudima s kojima je radila. Smatra važnim da im je, osim stručnog znanja, prenijela i iskustva koja će im pomoći u suočavanju s izazovima koji ih čekaju.

Na pitanje za čim u životu žali, Krčmar kaže da je zbog brojnih obiteljskih i poslovnih obaveza često morala stavljati druge prioritete ispred vlastitih želja. Posebno joj je žao što nije više putovala i upoznala zemlje koje su je oduvijek zanimale.

- Uvijek je bilo nešto što je bilo prioritetno, pogotovo ili posao ili obitelj. Tako da taj dio si nisam odradila onako kako sam zapravo željela, rekla je.

Mlađim generacijama Krčmar je poručila da se rad na sebi uvijek vraća kroz veću snagu i sposobnost nošenja sa životnim izazovima. Posebno se osvrnula na žene, istaknuvši da i u zahtjevnim profesijama mogu istodobno biti uspješne stručnjakinje, majke i ostvarene osobe.

- Tako da će one morati ostati, žene, kao što jesu. One će htjeti biti mame, stručnjaci, što i jesu. Dobre žene, lijepe žene, kazala je.

Obratila se i svojim vršnjacima, govoreći o tome gdje u trećoj životnoj dobi pronaći zadovoljstvo. Kao najvažnije istaknula je da se ljudi ne smiju zatvoriti u svoje domove i prepustiti žalovanju, nego trebaju ostati povezani s drugima, družiti se i pronaći aktivnosti koje ih vesele. Pritom naglašava i važnost brige o zdravlju, koje smatra na temelju samostalnog i aktivnog života.

Krčmar smatra da postoji mnogo načina da se i u poznijim godinama ostane aktivan – od druženja i odlazaka u kazalište do svakodnevnih izlazaka iz kuće. Važno je, kaže, pronaći ono što čovjeku odgovara i pritom redovito brinuti o vlastitom zdravlju.

"Što će vam veliki novac ako ne možete s nekim popiti kavu?"

Miroslav Rede, bivši novinar i nogometaš istaknuo je nekoliko stvari za lijepu i kvalitetnu starost.

- Što će vam veliki novac ako ne možete s nekim popiti kavu? Morate imati takvo okruženje koje vam daje volju za život, počevši od unuka i praunuka pa do obitelji, a jasno i do prijatelja s kojima ostajete u vezi. Bitno je da se čovjek pomiri s tim da ima toliko i toliko godina i da izvuče iz života ono najbolje što može, rekao je Rede.

Na pitanje u čemu danas najviše uživa, odgovorio je da su mu najdraža obiteljska okupljanja, ali i razgovori s prijateljima, kolegama i bivšim suigračima.

Camus i Pelé

I dalje prati sport, posebno nogomet, iako kaže da više nije toliko intenzivno kao ranije. Nakon brojnih europskih i svjetskih prvenstava te finala najvećih klupskih natjecanja, nogomet je i dalje važan dio njegova života. Danas ga prati dovoljno da ostane u tijeku i može razgovarati s drugima o aktualnim događajima, ali i zato što i dalje uživa u lijepim potezima i nogometnim trenucima.

Kaže da se nogomet kroz desetljeća mijenjao, prije svega financijski i u načinu na koji se igra, ali da su ono najvažnije – veliki igrači i velike utakmice – ostali isti. I danas se, kaže, jednako uživljava u nogomet, a upravo mu takav interes pomaže da ostane aktivan.

O povezanosti nogometa i vlastitog pogleda na starenje govorio je i kroz knjigu Alberta Camusa koju je donio u emisiju. Odabrao ju je upravo zato što je Camus pisao o starosti, ali i zato što je i sam bio veliki zaljubljenik u nogomet.

- Ovo je knjiga mog najomiljenijeg pisca, Alberta Camusa. A zato je tu, jer je on neke stvari zanimljive rekao upravo o starosti. Kaže: "Ne znam više da li živim ili sanjam. " Tako da, makar postoji ona izreka da je starost bolest. Ima nešto u tome. Svakog starijeg čovjeka nešto napadne, organizam oslabi. Ono što u starosti više-manje toga možeš, a još manje toga moraš, kazao je.

Camus ga je podsjetio i na njegova dugogodišnjeg prijatelja Radu Šerbedžiju, s kojim prijateljstvo traje već 55 godina. Povezuje ih, među ostalim, i ljubav prema nogometu. Rede je spomenuo i druge prijatelje iz svijeta sporta i kulture, poput Zlatka Viteza i Ljube Kerekeša, pokazujući koliko su mu tijekom života važni bili ljudi s različitim interesima, ali i zajednička ljubav prema sportu.

Posebno mjesto među tim uspomenama zauzima pokojni Tomislav Ivčić, koji je bio obiteljski prijatelj. Rede se prisjetio vremena kada je Ivčić dolazio na njihove rođendane i svojim pjesmama zabavljao cijelu obitelj.

- On je bio obiteljski prijatelj i to spada u najljepše dane kada je dolazio k nama na rođendane i zabavljao i odrasle, a posebno djecu, izjavio je.

Njegov životni put neraskidivo je povezan i s velikim imenima svjetskog nogometa. Kao sportski novinar imao je priliku intervjuirati brojne velikane, među njima i Peléa čak devet puta. Prisjetio se kako su razgovarali o njegovoj karijeri, djetinjstvu i trenucima o kojima dotad možda nije javno govorio.

- O njegovoj karijeri, o njegovom djetinjstvu, o stvarima koje možda i nije ispričao. Imao sam intervju s njim tri dana nakon što je proglašen za najboljeg sportaša 20. stoljeća. Ispred Mohameda Alija, ispred Marka Spitza, ispred Carla Lewisa, ispred Michaela Jordana... To je Međunarodni olimpijski odbor tako odredio, rekao je.

Rede se posebno prisjetio Peléove jednostavnosti, ali i jednog odgovora koji mu je ostao u sjećanju.

- Recimo, rekao je da su mu klecala koljena kad je tisućiti gol dao protiv Vasco da Game. Pitao sam ga "Kad se osjećate kao kralj nogometa?" Kaže: "Kad sam s djecom, onda se osjećam", naveo je.

Govoreći o nogometašima koje smatra najvećima, Rede je bez dvojbe izdvojio Peléa, iako priznaje vrijednost Messija i drugih velikana. Njegova fascinacija nogometom tako nije samo profesionalna uspomena, već interes koji ga prati kroz cijeli život.

Iz vlastite nogometne karijere ipak najviše pamti prve dane.

- Pamtim 1953. godinu, kad sam igrao prvu utakmicu pred 45 000 gledatelja, predigra Pionira, prvim momčadima Partizana i Zvezde. Šekularac je atrakcijama svojim zabavljao gledalište, ali sam ja zabio dva gola pa mi je pljeskao cijeli stadion. To pamtim, izjavio je.

Zanimljiv detalj iz njegove nogometne karijere jest i činjenica da nikada nije dobio žuti ili crveni karton. I sam kaže da je, unatoč požrtvovnosti na terenu, nastojao ne ulaziti u nepotrebne duele.

- Nisam dobio nikad žuti ni crveni karton. Po prirodi, koliko god da sam požrtvovan, nisam ulazio u neke takve duele, kazao je.

Na pitanje koju bi poruku uputio mlađim generacijama, Rede je ponudio poruku koja nadilazi i sport i njegovu novinarsku karijeru. Smatra da bi ljudi jedni prema drugima trebali biti bliskiji, tolerantniji i spremni pomoći.

"La vita è bella"

Govoreći o tome za čim žali, Rede nije izdvojio prekid nogometne karijere, iako su ga ozljede udaljavale od terena. Kao nešto što mu je ostalo posebno teško istaknuo je propust vezan uz njegova dugogodišnjeg prijatelja, liječnika Josipa Feldbauera. Na svojoj izložbi "Od Baje do Pelea" u Zaprešiću nije ga spomenuo u uvodnom izlaganju, što danas smatra velikom pogreškom.

- Ja sam to propustio. To mi je neoprostiva i nepopravljiva pogreška, rekao je

A kada je trebao izdvojiti ono što smatra najvažnijim što je napravio u životu, nije govorio o nogometu, novinarstvu, intervjuima s velikim imenima ni nagradama.

Kao najvažnije izdvojio je odnos sa svojom obitelji.

- Najvažnija stvar u životu je to da moje dvije najstarije kćeri, pokćerke, kad ih se pita, kažu: "Moj pravi otac je Miroslav", izjavio je.

A svoju životnu filozofiju na kraju je sažeo u nekoliko jednostavnih riječi, posuđenih od Roberta Benignija: "La vita è bella" – život je lijep.

Cijelu emisiju pogledajte u nastavku: