Njegovateljice Crvenog križa: I po snijegu do korisnika na Žumberku

U zabačenim dijelovima Žumberka zima je često vezana za izolaciju. Za mnoge stanovnike tamošnjih sela pomoć Crvenog križa Samobor je nužna. Naša ekipa bila je s njegovateljicama na terenu.

Dok se većina ljudi u zimskim danima povlači u tople domove, njegovateljice Gradskog društva Crvenog križa Samobor utovaruju pakete hrane i kreću na teren. Svakoga dana obiđu najmanje desetak korisnika kojima je pomoć najpotrebnija. No u Žumberačkom gorju snijeg i led često otežavaju ili onemogućavaju pristup do nekih kućanstava pa se onamo mora pješice.

Njegovateljica Spomenka Glazir ističe da je njihov teren podijeljen između grada i gorja te da posao uključuje mnogo više od same dostave hrane.

- Pola terena je Samobor, a pola gorje. I sad, od kuće do kuće – ručkovi, paketi, pomoć u kući i razgovor, kaže Glazir.

U žumberačkim selima uglavnom žive starije osobe, često i same. Zima im dodatno otežava svakodnevicu – trgovina je daleko, a mnogi sami ne mogu nikamo. Crveni križ često je jedina pomoć koja redovito dolazi do njih.

A koliko je zahtjevan teren po kojem svakodnevno idu njegovateljice Crvenog križa, govori činjenica da smo putem zapeli – ne možemo ni gore ni dolje.

Njegovateljice kažu da takve situacije nisu rijetkost.

- Događa se. Idemo pješice, ostavimo auto sa strane gdje možemo i nastavimo pješice ili se vratimo pa idemo u krug. Ali uglavnom idemo pješice – hranu moramo dostaviti korisnicima, poručuju.

I bez obzira na okolnosti, hrana je na kraju dostavljena. U selu Poklek na Žumberku braća Marijan i Dragec Horvat kažu da se oslanjaju upravo na dolaske njegovateljica jer im je to, ističu, jedina pomoć.

- Hrana, zelje, naranče, povrće, to dobivamo. Obavezno. Još se nije dogodilo da dođu, a da nešto ne donesu, kažu.

Zahvalni su, dodaju, i na pomoći izvan osnovnih potrepština.

- Nažalost, živimo kako živimo, a vama svima od srca hvala što nas obilazite, donosite nam hranu i vozite nas kamo treba, poručuju.

"Na terenu najviše vidimo tugu u ljudima"

Njegovateljica Danijela Noržić naglašava da njihov posao uključuje i pomoć u kući te prijevoz liječniku, ali i stalnu brigu što će zateći idućeg dana.

- Mi smo njima donijeli hranu, počistili, pobrinuli se o njima i vozimo ih liječniku – sve što treba. Ali onda ih ostaviš ovdje, gdje nema nikoga oko njih, i dođeš drugi dan, a ne znaš što te čeka, kaže Noržić.

Osim hrane, njegovateljice i volonteri korisnicima donose i osjećaj sigurnosti – provjeravaju jesu li dobro, imaju li lijekove i treba li im dodatna pomoć. Često je to i jedini razgovor koji Žumberčani toga dana imaju.

- Na terenu najviše vidimo tu tugu u ljudima. Žalosni su, tužni, a a onda se razvesele kad nas vide. I onda opet – žalost jer su sami. Sami su, kaže Noržić.

U žumberačkim selima, zaključuju, ljudima često ne treba mnogo – najvažnije je da ih netko obiđe.