Obiteljski posao koji traje generacijama, zagrebački urari Lebarović

Za mnoge Zagrepčane najomiljenije mjesto susreta je Trg Bana Jelačića, točnije ispod sata. A ako ste se ikada zapitali tko brine za to da ovaj, ali i mnoge druge satove po gradu pokazuju točno vrijeme, odgovor donosi naš Matija Matković. 

Obitelj Lebarović zagrebački su čuvari vremena već više od 70 godina. Ovu je urarsku radnju osnovao Simeon Lebarović davne 1947., a uz njega je od malih nogu bio i njegov sin Zlatko.

- Ja sam onda imao 15 godina, a sada imam, joj ne smijem niti reći. Pet mjeseci do 90! A još mogu. Ne ručne satove; ne radi oka nego radi prstiju, vrhovi živaca su mi otišli pa ne osjećam držim li ili ne, ispovjedio se urar Zlatko Lebarović.

- Nije zgodno reći zbog male djece, ali ja sam mrzio školu jako. Ja sam rekao svojoj unuci od 12 godina da sam imao iz hrvatskog i ruskog jezika ocjenu minus jedan. Ona mene pita kako možeš imati minus jedan? Jedva sam čekao da završi mala matura da odem tati na zanat, opisao je.

- Od kad sam mogao stajati na nogama ja sam gledao tatu kako radi i nije mi bio problem krenuti jer sam znao sve. Tako i ovaj moj sin, isto je pokraj mene stajao i gledao kako tata radi, rekao je.

I tako već šest generacija obitelj Lebarović njeguje isti zanat - popravlja satove. Kako je Zlatko učio od svoga oca, tako je još kao dijete Dalibor učio od Zlatka. Bez previše filozofije – odmah u vatru.

- Tata je postavio ljestve i rekao mi da odem popraviti sat. Još sam si mislio kako on meni vjeruje da ću ja to popraviti, ali ja sam to složilo i to je radilo, pojasnio je urar Dalibor Lebarović.

Od tada do danas popravili su bezbroj raznoraznih satova. Kako ručnih ili zidnih, tako i onih gradskih, jer upravo su oni zaduženi za održavanje sedamdesetak plavih pokazivača vremena ispod kojih su se mnogi prvi put upoznali, prvi put poljubili ili čak i vjenčali.

- Što se tiče urarskog zanata, ručni sat je jedna vrsta urarstva, zidni je drugo, a javni sat je nešto skroz drugo. To je kombinacija urarstva i elektrike, imamo 380 faza, nije za zezati se. Imamo i staklo, bravarski dio posla, to je opet drugačije, objasnio je.

Riječ je o nekim od najpoznatijih satova grada, poput onog na Trgu bana Jelačića ili na crkvi sv. Marka. Odgovoran je to posao jer se ljudi uzdaju u njihovu preciznost.

- Gospođa je zvala iz Dugava da stoji sat. Tamo je sat, a okolo su zgrade i kaže da joj je izgorio ručak. Ona je kuhala po satu i sat je stao i zagorio je ručak, prepričao je Dalibor.

Iako je u Zagrebu nekada bilo preko 90 urara, danas ih je ostalo svega petnaestak. Jeftini satovi preplavili su tržište, a ljudi većinom popravljaju samo stare satove sentimentalne vrijednosti. U ovoj radnji prve korake radi i Daliborov sin, Zlatkov unuk i Simeonov praunuk. Hoće li on biti sedma generacija zagrebačkih urara – vrijeme će pokazati.