Od izgubljenog materijala do dragocjenog susreta

Svaki stanovnik digitalnog svijeta barem se jednom suočio sa smrtnim strahom – nešto što je danima ili godinama stvarao s jednim pogrešnim klikom je netragom nestalo u bespuću ništavila zvanom cyberspace.

Nije teško razumjeti očaj koji nas je uhvatio kad smo ušli u montažu epizode "Pogled u dvorište samostanske braće“ i shvatili da je glavni dio materijala snimljenoga u Trogiru netragom nestao! 

Dogodila se pogreška prilikom prebacivanja snimljenih kadrova s kartice iz kamere na hard disk. I naravno, prema Murphyjevom zakonu, izgubljen je razgovor s jedinim dominikancem u epizodi.

Možda bismo epizodu mogli montirati da je nestao materijal iz nekog od franjevačkih samostana jer je franjevaca u epizodi najviše, ali izgubiti jedinog dominikanca, to je već prava tragedija! Naravno, ima puno gorih stvari u životu, ali kada timovi ljudi mjesecima rade na nečemu što u hipu postane ništa, ma koliko to beznačajno bilo u usporedbi s pravim ljudskim tragedijama i gubicima, u tom trenutku, očaj je neizbježan.

Ali, nismo se predali očajavanju već smo se fokusirali na rješenje. Snimanje treba ponoviti. Trebalo je pisati obrazloženja i naći produkcijski i financijski okvir u kome je to moguće, ok, stisnut ćemo sve u jednom terminu, radit ćemo 12 sati, u istom danu putovati u Trogir, snimati i vratiti se nazad.

Možda nekom neupućenom čitatelju to izgleda kao lijep jednodnevni izlet, ali, vjerujte, prilično je stresno. Kad sam nazvala patera Jozu Čirka da dogovorimo novi termin snimanja, nije baš bio raspoložen. Ispričavala sam se i posipala pepelom, objašnjavala tehničke aspekte našega posla i da se takve stvari ponekad dogode, pa je na kraju, iako nevoljko jer je preopterećen obvezama u vrlo gustom rasporedu, pristao odvojiti vrijeme za naš ponovni susret. Naglasio je da ne smijemo ni minute zakasniti jer nas je prošli put čekao više od sat vremena da se pripremimo. 

Uvijek se osjećam krivom kad ljudi tehničku pripremu snimanja koja je njegov conditio sine qua non dožive kao nerad ekipe. Pokušala sam bezbroj puta naći neku razumljivu metaforu na njihovo: “Pa zašto to toliko traje? A kad gledamo prođe za nekoliko minuta?!“ Ili ono čuđenje: “Ajme, koliko vas ima?! Pa što vi svi radite?“

Obično bih upotrijebila ne baš uspjelu usporedbu s kuhanjem ručka – koliko vremena treba da nabavite namirnice (da ne računamo sve one koji su sudjelovali u njihovoj proizvodnji) sve očistite, ogulite, pripremite, skuhate, ispečete, servirate, a kad sjednete za stol – pojedete za nekoliko minuta?! Nekad se dogodi zrcaljenje neurona, a nekad ne.

Shvaćam kako je teško ući u tuđe cipele i preispitujem vlastite predrasude prema nekim zanimanjima.

Jesam li imala predrasude i prema redovničkom zvanju?

Pater Jozo nas je dočekao u trapericama i majici, sa znatno kraćom kosom nego prošli put. Odmah mi je sijevnulo, ništa od spašenih kadrova s prvog snimanja nećemo moći iskoristiti!

Uz pozdrav nam je rekao da je s nama već izgubio osam sati, prošli put četiri i sad mora još četiri (za toliko sam ga zamolila da nam bude na raspolaganju). Štrecnulo me. Pitala sam je li to vrijeme za njega baš izgubljeno ili je možda investirano u neko dobro koje će na kraju proizići, a tog trenutka nam je nesagledivo?!

Krenuli smo na Čiovo kako bismo snimili razgovor u samostanu koji je krajem 2024. izgorio. Od našeg prvog posjeta, na toj se lokaciji puno toga promijenilo. Zgarište je očišćeno, a kamene samostanske ruševine uzdignute prvi red do mora su me svojom ljepotom ostavile bez daha.

Stoljećima je pristup samostanu bio moguć samo s morske strane barkom. Klaustar osvijetljen suncem babljega ljeta, remek djelo samostanske arhitekture. I toliko još posla u obnovi, rekonstrukciji i restauraciji pod budnim okom konzervatora.

Veliki projekt za patera Jozu. Ali, ni izbliza zahtjevan kao ono čemu je pater Jozo posvetio svoj redovnički život – radu s prostitutkama, beskućnicima i ovisnicima.

Kad je odjenuo bijeli dominikanski habit, nastavili smo razgovor u matičnoj mu kući, dominikanskom samostanu i Svetištu blaženoga Augustina Kažotića na trogirskoj rivi, blizu Kamerlenga.

Kaže da u Trogiru "kokaina ima više nego brašna“. Nakon studija teologije je godinu dana živio na madridskim ulicama sa najmarginaliziranijim ljudima. To mu je iskustvo donijelo više spoznaja nego cijeli studij. Dvadeset pet godina je radio s ovisnicima u Splitu, a zadnjih nekoliko godina u Trogiru. Kaže da se u tom razdoblju promijenila droga i da su se promijenili narkomani. Nekad ih je bilo moguće odmah prepoznati, a danas su ovisnici u odijelima.

Što smo duže razgovarali, to mi je postajalo sve jasnije zašto je pater Jozo vrijeme provedeno na snimanju shvaćao kao izgubljeno – možda je u tih osam sati mogao spasiti koji život, iscijeliti koju ranu, utješiti koju patnju, skućiti kojeg beskućnika.

Ipak, vrijeme koje nam je posvetio, bilo je za nas dragocjeno, a sve što smo dokumentirali o ovom iznimnom čovjeku i redovniku, i posredovali gledateljima u epizodi "Pogled u dvorište samostanske braće“, dobro je investirano jer će, vjerujem, mnogima donijeti vrijedne spoznaje.