Red, rad, disciplina, ali iznad svega - ljubav

Što je zajedničko redovnicama i nama "običnim" ženama (čast iznimkama), ako bismo smjeli sve pojednostaviti i puno toga svesti na zajednički nazivnik?! 

Nakon što smo montirali četvrtu epizodu serije "Pogled u dvorište" naslovljenu "Pogled u dvorište samostanskih sestara", to je pitanje nekako isplivalo, i dok se još artikuliralo već sam znala odgovor: onaj nevidljivi, neprekidni, podrazumijevajući rad.

Rad kojim žene svaki prostor u kojem borave pretvore u dom. Rad koji se obavlja repetitivno, bezbroj puta i koji se, ako je obavljen kako valja ne primjećuje i ne vrednuje, a ako se samo jednom ne obavi postaje vidljiv i predmet prigovora. Ona bezimena djela ljubavi, briga o svemu i svima kako u obitelji tako i u redovničkoj zajednici.

Koliko su tim radom redovnica oplemenjeni samostanski prostori i dvorišta za mene je bila zadivljujuća kvaliteta. A sve te časne sestre, poput djevojčica zanesene svojim zvanjem, srdačne, tople, pristupačne i neizmjerno skromne. A čine čuda! I sve znaju i mogu.

Voze traktore i kosilice, izrađuju najfiniju tjesteninu, popravljaju kućne kvarove, odgajaju dječicu, pišu knjige, njeguju bolesne i umiruće... one su esencija ljudskosti i majčinstva u onom najljepšem duhovnom smislu. 

Svaki susret tijekom snimanja ove epizode bio je povezivanje s univerzalnom i arhetipskom pričom - žene drže svaki ćošak u kući! I to uzimaju zdravo za gotovo. Za njih je sebedarje najveća nagrada.

Toliko osmijeha i šala na vlastiti račun nadmašilo je sva moja očekivanja. A koliko je tek skrivenih talenata među samostanskim zidinama. Najljepše cvjetne lijehe, najukusniji kolači, najvještije rukotvorine, čistoća koja miriše u zraku, milina i lijek za svakog gosta i namjernika.

Saznali smo da časne sestre nakon što odrade svoju profesionalnu karijeru kao medicinske sestre, učiteljice, pravnice i dr. i odu u zasluženu mirovinu, u mirovini mijenjaju svoje zanimanje i postaju kuharice, vrtlarice, tajnice... Jednu profesiju zamijene drugom. Te iznimne žene ne posustaju. Žive svoju svrhu u ovome svijetu, čekajući radosni odlazak na onaj svijet.

I kako nam je ispričala sestra Katica iz Samostana sestara franjevki sv. Marije na Dančama, jednom prigodom im je pokojni fra Bonaventura Duda, diveći se ljepoti i uređenosti njihovog pomorskog svetišta, rekao da će one duže morati boraviti u Čistilištu jer već sada žive u Raju! Pomislila sam kako život u ovozemaljskom Raju i zaslužuju jer su ga svojim radom i ljubavlju (su)stvorile.