Petreković na Highlanderu: Nisam spoznao sebe, ali dogodio se reset

U šestoj epizodi dokumentarnog serijala "Planine" poznati voditelj i komičar Mario Petreković iskušao je vlastite granice izdržljivosti na Velebitu. Izazova nije nedostajalo, ali ni smijeha jer je Petreković u svom stilu sve pretvorio u šalu.

Nakon liječničke provjere koljena, Mario i vodič Andrej Ribičić, nastavili su prema kampu na Panosu. Imali su priliku uživati u pogledu i zalasku sunca o kojem je pričao Andrej. 

- Sad bih potrčao da mogu. Nama očito ne gine noć. Ulazimo u logor i piše dobro došli mladenci, našalio se Mario.

Noć je prošla fenomenalno.

- Puno ljudi je hrkalo, što me uopće nije smetalo jer sam ja među njima. U jednom trenutku sam se samo okrenuo. To je bila rapsodija. Nekako sam se osjećao svoj na svome. Kamp se zvao „Devijacija septuma“. Kada si sa svojima, dobro se osjećaš. Nitko me nije tjerao iz kreveta. Oni koji su morali to izdržati imali su čepiće. Tako da je bilo fenomenalno. Madrac se odmah ispuhao. Stopio sam se sa zemljom. Bilo je fenomenalno, rekao je. 

Pred njima je danas dvadeset kilometara. 

- Neću ništa misliti. Samo noga pred nogu i gledam gdje ću stati. Strah me samo da ne potrgam gležanj. A mogao bih, baš je sklisko. Da nije štapova, bilo bi gadno. Grčevi me napadaju, magnezij sam podijelio, rekao je Mario. 

Veliko Rujno je najveća velebitska visoravan. 

- Maloprije smo se verali, a sada laganini po livadi. Samo što nismo stigli u kamp, uskoro pivce, klopa i skidam gojzerice, rekao je. 

Tko slaže šatore?

Mario je po dolasku u kamp pokazao vještinu u podizanju šatora.

- Moram i šator složiti. Ima li netko tko šatore slaže ovdje? Ja ga tu napinjem svim silama, ubadam, te stišćem predmet u zemlju, ne bih li nategao svoju buduću kućicu, objasnio je Mario svoj teški zadatak.

U kampu je živo od zore. 

- Jesu li ti ljudi uopće spavali? Ovdje je kao u minskom polju. Kuhanje juhe u minskom polju. Ovo se zove jutarnja juha Balegarka, dodao je.

"Osjećao sam se kao mali patuljak"

Danas je samo 17 kilometara, ali gotovo 1200 metara nizbrdo. 

- Za čudnovatog koljenaša poput mene, to će baš biti veselo. Ili pravi pakao. Šuma mi je draga. Osobito ova zadnja šuma je bila kao Crvenkapica i Snjeguljica. Tako da sam se osjećao kao mali patuljak. Nekako sam se navikao na veće cipelice, ali su za neke terene tvrde. A opet s druge strane, dobro štite naprijed palčeve. Dođe i taj zamor materijala, točno osjetiš, ideš, hodaš, misliš da je 10 centimetara, a zapravo je 20 centimetara i ne dižeš dovoljno noge. Po ravnom sam se popikavao. Treći dan hodamo, plus silazimo. Za koljena je to najteže, rekao je Mario Petreković. 

Pred njima je Nacionalni park Paklenica. Znači da je cilj na vidiku - more i Starigrad. Mario je rekao u šali kako je ovih dana naučio kako ne treba vjerovati Andreju i kako ga ne treba ništa pitati.

- Naučio sam i da gledam samo gore i naprijed, rekao je Mario.

- To je možda i najvažnija lekcija koju si mogao naučiti, dodao je Andrej. 

"Nemam i dalje pojma tko sam i zašto sam ovdje"

Mario je pojasnio kakava je bila avantura.

- Kad sam došao, još sam malo bio u modu - posao, obitelj, pa organiziraj nešto. Stalno sam tipkao po mobitelu i onda u jednom trenutku, jednostavno sam se odvojio i to je taj reset koji je jedan od dobrih stvari na Highlanderu. Nisam spoznao sebe, nemam i dalje pojma tko sam i zašto sam ovdje, ali definitivno reset se dogodio i mislim da je taj neki hard disk dosta ispražnjen, tako da idem po novog napoja u stvarni život, zaključio je.

Ako ste propustili šestu epizodu, možete je besplatno pogledati na našoj multimedijskoj platformi HRTi, gdje se nalaze i epizode prve i druge sezone serijala Planine.