Posljednji mlin pod Ivanščicom: Stjepan (83) čuva zanatsku tradiciju

Friščićev mlin u Prigorcu, nedaleko Ivanca danas je nezaobilazna stanica za brojne izletnike i planinare. Iza turističke atrakcije stoji 83-godišnji gospodin Stjepan. Mlinar je od malih nogu, zanat je njegov život, a osmijeh i šala njegov zaštitni znak.

U Prigorcu, podno Ivanščice, posljednji stari mlin i dalje radi na isti način kao i prije pola stoljeća. A da je upravo potok Bistrica bio prava mlinarska "žila kucavica" govori podatak da je ovdje nekoć radilo čak dvadeset vodenica.

- Tu su bila u bližoj okolici tri, a od ta tri je samo ovaj ostao i taj neće još dugo. Mlin ide kraju i mlinar ide kraju, kazao je mlinar Stjepan Friščić.

Gospodin Stjepan broji 83 godine i posljednji je mlinar ovoga kraja. Uz mlin je od malih nogu, uz njega je rastao i od djeda učio zanat.

- Imali smo prvi naš mlin, koji je bio na našem gruntu. Bio je malo niže i drven. U stvari moj tata je 1939. godine došao u Prigorec i kupio je grunt, a gore je bila trgovina, gostiona i mlin, ali to je propalo, rekao je Friščić.

Sedamnaest godina kasnije sagrađen je ovaj mlin, koji je radio sve do pojave električnih mlinova i čekićara. I onda je stao. Ipak, nakon više od dva desetljeća mirovanja, obnovljen je i spašen od propadanja. Danas po domaće brašno ovamo dolazi sve više ljudi.

- Idemo na dva tjedna možda, nosimo kukuruz. Mogu se žganci kuhati, može se s kukuruznog brašna kruh peći, navela je Marija Sanković iz Prigorca.

Za gospodina Stjepana, nije ovo samo posao. To je obiteljska priča koja traje desetljećima.

- Pomažemo mu koliko traži, mi se više držimo kuhinje - zlijevanke, žganci i kad su glavne akcije, a to je prije nego što dođe žito na mlin, onda se cijela obitelj uključuje, kazala je Andreja Galić, Stjepanova kći.

Brašno iz staroga mlina tako završava u domaćoj zlijevanki - okusu nekih prošlih vremena koji i danas za stolom okuplja obitelj.