Šporki junak novoga doba

Oduvijek sam voljela putovati kroz Istru. Ondje mi se sve sviđa. I ljudi, i krajolici, i hrana, i hoteli. 

Sve je tako čisto i pospremljeno da me oduševljavalo još od prvih kadrova snimljenih za neki dokumentarac o istarskom balunu prije više od dvadeset godina, a nastavilo se putem dokumentiranih priča o bajsima u Draguću, etnosastavu Veji iz Pazina, rovinjskoj batani i bitinadi, misteriju Dvigrada, povijesti svete Foške, vodnjanskim mumijama, najstarijem i najmlađem kovaču u Istri... Sve do posljednjih snimljenih kadrova galižanske furlane.

Zato je odluka da projekt "Pogled u dvorište“ započne snimanjem u Istri bila posve logična. (Jer se snimanja uvijek organiziraju lokacijski, a ne po redoslijedu epizoda.) Kad ste desetljećima u terenskom poslu, razvijete mrežu suradnika na koje uvijek možete računati. I rado im se iznova obraćate s pitanjima o temi koja vas zanima.

Tako je u mojem slučaju za istarske teme nezamjenjiva etnologinja Lidija Nikočević. Najlakše je bilo početi od nje. A ona nas je dalje upućivala na lokacije i potencijalne sugovornike jer se godinama bavi istraživanjem promjena istarskoga sela pod utjecajem turizma i zna svako pozornosti vrijedno istarsko dvorište.

Kaže se: “Kad je putnik spreman, put se prostre!“ I tako uvijek i bude. Lidijini kontakti upućivali su nas na nove kontakte - kad zaronite u priču, sve se nekako posloži. Pa se tako tijekom istraživanja otvorila i tema o najljepše uređenom školskom dvorištu.                                                                                            

Došli smo u dvorište Osnovne škole Svetvinčenat kako bismo snimili dogovoreni intervju s ravnateljicom i radove vrtlarske sekcije u dvorištu. Nekoliko dječaka iz skupine "Mali vrtlari“ podnaslovljene "Šporki junaki“, (divan naslov za dječji hit-roman, pomislila sam) prekopavali su kamenjem ograđenu cvjetnu lijehu.

Stidljivi pred kamerama, trudeći se obuzdati dječji bezrazložni smijeh i gurkanje, nekoliko dječaka više se igralo vrtnim alatom nego što su zaista radili. Samo je jedan među njima, vješto i posvećeno baratao motikom. Odmah sam ga odabrala za sugovornika. Skroman i poslušan, pristao je na razgovor.

Gledala sam kako mu je lišce ozbiljno dok sluša moja pitanja i kako odgovara zrelo i sa samopouzdanjem. Pitala sam ga kako je tako vješt s motikom. Rekao je da je kopanje njegov svakodnevni posao kod kuće jer mu otac ima veliku farmu. Pitala sam što sve uče šporki junaki. Rekao je dok su mu se svijetle oči s ponosom raširile: “Učimo kopati, saditi i kako preživjeti.“

Lecnula sam se na taj odgovor. Zar dječak te dobi mora razmišljati o preživljavanju?! Znam li uopće više o čemu razmišljaju djeca sve više ovisna o ekranima, sve manje sposobna za život u prirodi?

Pitala sam Ivana kako se to može preživjeti. Odgovorio mi je da se preživjeti može ustrajnim radom kao pošteni farmer, a ne poput onih koji dovezu ovce iz Slavonije, pa ih samo preprodaju. Najradije bih ga bila zagrlila, ali samo sam mu rekla: “Bravo! Daj pet!“

Pljesnuli smo dlanom o dlan, Ivan mi se nasmiješio. Vratio se skupini dječaka, šporkih junaka, ne sluteći da je za mene on jedini pravi junak.

Često se mi se po glavi vrzmaju Ivanove riječi o radu i poštenju. Od srca mu želim da uspije (p)ostati pošteni farmer, od zemlje šporki junak novoga doba koji će ostati na zemlji, čistoga obraza.

Dokumentarnu seriju "Pogled u dvorište iza kapije“ možete gledati svaki utorak u 20:15 na Prvom programu HTV-a.