Svjetionici - simboli svjetla u mraku i orijentiri na moru

Svjetionici, iako danas uglavnom automatizirani i bez posade, i dalje ostaju simbol svjetla u mraku i orijentir na moru. Umirovljeni svjetioničar iz Rijeke, Zdravko Pađen, podijelio je svoje iskustvo života na pučini, okruženog milošću i nemilošću mora i vremena.

Od Istre do Dalmacije jadranska obala ispunjena je svjetionicima. Neki s posadom, neki bez. Jedni veći, drugi manji. Smješteni uz sam rub mora ili na otocima, hridima. No, svima im je zajedničko barem jedno - već i samom svojom pojavom rijetko koga ostave ravnodušnim.

Obitelj Pađen, koja je odlučila živjeti na svjetionicima, predstavlja jedan od takvih izuzetnih slučajeva. Godinama su promatrali svjetionike s brodova bivše Jugolinije prije nego što su odlučili raditi i živjeti na njima.

Zdravko Pađen ističe važnost svjetionika u prošlosti kada satelitska navigacija nije bila prisutna, a radar je bio glavno sredstvo orijentacije na moru.

Svoju svjetioničarsku priču započeli su na otoku Sušcu, središnjem Jadranu, na svjetioniku iz 1878. godine. Ondje su se izmjenjivale tri obitelji, a Pađenu je desna ruka bila supruga Biserka. 

- Svjetionik Sušac bio je na petrolej ili kako smo mi onda govorili petrolja. Imali smo gvardije, jedan svjetioničar je bio do pola noći, drugi od pola noći do ujutro. Kada je bilo lijepo vrijeme išlo se na ribe, a kada je bilo loše onda smo imali i vrtove, imali smo kokice, išli smo po drva. I naravno tu je održavanje samog svjetionika, znači pituranje, održavanje čistoće, opreme, svakih par dana prala su se i stakla, ovisno o vremenu i sve je moralo štimati, prisjeća se umirovljeni svjetioničar.

Njegova supruga podijelila je svoje lijepe uspomene o životu na moru, a ističe i potporu koju su dobili u teškim situacijama, poput dolaska vojnog broda Galeb s liječnicima kad je njihovo dijete bolovalo.

- Bilo je stvari koje se nisu mogle rješavati u momentu, ali smo ih riješili. Jednom nam je dijete bilo bolesno i mislili smo zvati brod da nas preveze do Korčule ili Lastova, ali onda smo ipak nazvali u Split gdje su nam liječnici savjetovali koje lijekove, od onih koje smo imali, da joj damo. Ali, interesantno je da čim sam spustila slušalicu od radija dobili smo poziv s vojnog broda Galeb koji je javio da oni imaju doktora na brodu. Stigli su ruku punih poklona, donijeli su mesa, kruha, kolača, a mi smo njima dali ribe, riba se kod nas uvijek okretala, priča gospođa Biserka.

Do Sušca, upijati ljepotu otoka, ovoga puta nismo mogli, ali evo nas kod riječkog svjetionika. Još jednog svjetioničarskog dragulja. Skrivenog od pogleda među brojnim objektima i zgradama, smještenog u bivšoj Industrijskoj ulici, podalekih 250 metara od mora. I on će ostati upisan kao mjesto rada gospodina Zdravka, njegovog posljednjeg aktivnog svjetioničara.

Riječki svjetionik ukras je gradske vizure već 140 godina. I on će ostati upisan kao mjesto rada gospodina Zdravka, njegovog posljednjeg aktivnog svjetioničara. Ali, ono što ostaje su sjećanja.