Zaboravljene priče u Tonkinim mozaicima

Dalmacija je oduvijek bila inspiracija brojnim umjetnicima, a dašak te Dalmacije u jednu modernu dubrovačku vilu donijela je umjetnica Tonka Alujević. U njezinim se mozaicima krije više nego što se vidi na prvi pogled.

- Ja volim da ima jednu priču svaki rad koji radim, to naravno gostu ili vlasniku ne znači ništa, ali meni znači puno, kaže Tonka Alujević. Tako, naizgled jednostavan cvjetni mozaik u stubištu novouređene vile krije zaboravljenu priču o otkriću jedne Dubrovkinje.

Priča je to o buhaču, kojega smo zaboravili i koji itekako ima veze sa Dubrovnikom. Dubrovkinja Ana Rosauer je 1839. sasvim slučajno ubrala kiticu buhača i pustila je da se osuši. I tako otkrila, kaže Tonka - da su bubice 'krepale'. Zahvaljujući tom otkriću, mnogi su se Dubrovčani i otočani u to vrijeme obogatili upravo sadnjom buhača. Ta priča danas živi u Tonkinom mozaiku, u koji je vješto utkala i dio sebe.

- Postoje tu sad i neki komadići koji su meni važni. Recimo, secesijska posudica za sapun koja se raspala i tako tih nekih kamenčića i elemenata koje samo ja kad prođem - vidim i znam da me vezuje za nešto. To je kao i u svim drugim umjetnostima - na jedan način vidi umjetnik, a na drugi način vidi onaj koji je tu, koji uživa u tome djelu, dodaje Tonka.

Djelići njezinog djetinjstva, života na Hvaru, kamenčići koje za nju skuplja majka, neobični susreti, na živopisan su način postali izraz prave umjetnosti.

- Evo tu mi je i ova tarantelica, koje se mi svi gadimo. A ona je ustvari jedna korisna beštijica, koju mi svi imamo u našim starim kućama, po našim zidovima, koja lovi komarce i sve što treba. A ovdje je maca, maca koja mi je pravila društvo prvi put kad sam došla u ove vile i razmišljala što postavit i što radit, objašnjava umjetnica kojoj pomaže i društvo pravi Drago.

Sa svakim novim pogledom, Tonkini mozaici otkrivaju neke nove detalje, zaboravljene motive iz nekog drugačijeg, mirnijeg života.

- Najvažnije od svega, to je taj ključ, ključ povjerenja, koji se uvijek nalazio ispod 'pitara' i svatko je znao gdje se nalazi. Za razliku od današnjega vrimena, kad se čuvamo svim mogućim sredstvima tehnologije i oružja. Toga mi je zapravo 'najžalije', tog jednog vrimena sigurnosti i slobode. Da možeš zaspat gdje hoćeš i da ne moraš držati sve zatvoreno, jer ti nitko ništa neće uzet, dodaje Tonka Alujević. 

Od sovica, koje bi njezina majka na Hvaru često spašavala kad bi pale iz gnijezda, do puževa i kornjačica iz dalmatinskih đardina, svaki Tonkin motiv krije priču ili uspomenu. Gosti, koji će boraviti u ovoj vili, možda će pokazati tek površno zanimanje, ali to nije ni bitno. Tonkini mozaici ionako žive neki svoj život.