Zadnji pazinski urar, ljubitelj opernih arija

Franjo Paladin zadnji je pazinski urar i ljubitelj opernih arija. Priča o njemu, priča je o nestanku jednog obrta i starih vremena.

- Počeo sam s pokojnim ocem. On je bio urar i ja sam zavolio to da čačkam oko ura kad sam imao 6 godina, prisjeća se Franjo.

Prošlo je otada gotovo 8 desetljeća, a gospodin Franjo i u mirovini radi. Jer, drugog urara - nema. Popravlja sve satove, od starinskih do modernih.

- Trebaš malo s ovim novim satovima koji su elektronski, kronografi, japanski i švicarski, ipak znati malo elektronike. Tu je mehanika povezana s elektronikom i moraš imati i jedno i drugo u sebi ko' ćeš popraviti, objašnjava.

Tužan je zbog satova na koje su njihovi vlasnici zaboravili. Sve ih čuva u ladici. Uz znanje, kaže - još je uvjeta za dobroga urara - "ne pušiti, ne piti, ne smiju ruke drhtati, nikako", smije se.

U samo pola sata dok je ekipa snimala - četiri su mušterije ušle kod svojega omiljenog i jedinog urara. Veselog, ljubaznog, radišnog, uvijek raspoloženog. I raspjevanog.