07:29 / 24.10.2021.

Autor: Dobro jutro, Hrvatska/HTV

Zašto nam se ponekad javlja paranoja?

Što je ustvari paranoja i kako se nositi s njom?

Što je ustvari paranoja i kako se nositi s njom?

Foto: Ilustracija / Shutterstock

U našim životima i borbi sa svakodnevnicom nije rijetkost čuti kako je netko paranoičan. Izgovarajući takve kvalifikacije za nekoga ne misli se odmah na bolest, već na neki poremećaj koji je trenutan. Kakav je to strah i osjećaj proganjanja, što je ustvari paranoja i kako se nositi s njom komentirala je u emisiji Dobro jutro, Hrvatska prof.dr.sc. Petrana Brečić, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče.

- Paranoja je u psihijatriji vrlo ozbiljan psihički poremećaj koji spada u psihotične poremećaje. Drugim riječima ljudi se osjećaju ugroženo, vrlo su sumnjičavi i osjećaju sve druge ljude da su neprijateljski raspoloženi prema njima. To može u začetku čak biti i inicirano realnim događajem, ali u izgradnji paranoidnog sustava to praktički uopće ne odgovara stvarnosti. To je vrlo ozbiljan poremećaj, međutim mi više ni ne upotrebljavamo taj naziv, upotrebljavamo naziv sumanuti poremećaj ili deluzijski poremećaj, objašnjava Brečić i dodaje kako postoji čitav dijapazon obrambenih mehanizama koji oblikuju naše ponašanje na način da postanemo pretjerano sumnjičavi i oprezni, te negativnim konotacijama interpretiramo ljude, događaje i pojave.

Brečić ističe kako se većina poremećaja ličnosti formira u adolescentskoj dobi i traju cijeli život, dok se paranoja češće javlja u srednjoj i starijoj životnoj dobi.

- U nekim obiteljima se one češće pojavljuju, ne samo zato što postoji biološko naslijeđe, već i zato što neke obitelji imaju takav sustav odgoja da djecu odgajaju na način da cijeli svijet interpretiraju iz pozicije ugroženosti – pretjerano su oprezni, sumnjičavi i teže sigurnosti, kaže.

Paranoici su duboko uvjereni u istinitost svojih uvjerenja, te je jako teško djelovati na to.

- Obično kad se susretnemo s paranoidnom osobom pokušamo ju razuvjeriti i onda koristimo različite argumente, međutim to su neprobojne stvari, jer to su istine u koje su uronjeni oni koji tako misle. Paranoidnost je uvijek odraz osobnih slabosti, strahova i osjećaja manje vrijednosti, srama i stida koje ne možete sebi osvijestiti, već ga naprosto projicirate na nekog drugog. Sve konotacije su uvijek negativno interpretirane u odnosu na druge ljude, ali i na razne pojave i situacije u životu, objašnjava Brečić.

Jedan od primjera paranoičnih situacija je i paranoična ljubomora, za koju Brečić kaže da je vrlo ozbiljna.

- Mnogi ljudi se osjećaju dobro ako je netko na njih ljubomoran jer smatraju to dokazom ljubavi. Ta ljubomora je normalni osjećaj koji svi nekada osjetimo, no ovdje govorimo o ljubomori koja nema uporište u realitetu, gdje se partneri proganjaju u smislu optuživanja i praćenja – za nevjeru i varanje – i to je nevjerojatno teška situacija za podnijeti, kaže i dodaje da kod govora o prevenciji paranoidnosti i narcisoidnosti, treba govoriti o prevenciji u smislu razvijanja naše emocionalnosti i rada na njoj i prihvaćanju onoga što je drugačije.

Trenutno živimo u vremenu koje je dosta okrenuto prema tijelu, dobrom izgledu i fitnessu, a malo ljudi radi na mentalnom zdravlju i emocijama. Brečić kaže kako nisu krivi ljudi već sustav vrijednosti koji na temelju izgleda determinira koliko vrijedimo.

- Jasno da se ono iznutra ne vidi i ne njeguje, te kad se dogodi neka loša situacija u društvu onda reagiramo tako da ishitreno tražimo krivca kako bismo tu situaciju prevenirali u budućnosti. Tražimo krivca kako ne bi vidjeli svoju odgovornost, a zapravo nikad ne napravimo onih 10 ili 20 koraka unazad da se sjetimo da bismo trebali odgajati generacije koje neće stvarati takve ličnosti i gdje ćemo imati izraženiju emocionalnu empatičnost, ističe Brečić.

Paranoja se, kao i svaka druga psihička bolest, liječi ozbiljno i dugotrajno uz farmakološke i psiho-socijalne terapije.

- Međutim, ako postoje blaži oblici u smislu onoga što svatko od nas ponekad osjeti – nekada nas situacija paranoira i reagiramo paranoidno – to ne znači da smo bolesni. To je zato što si damo misliti da to možda nije tako. Ja imam pravo misliti drugačije, ne moram misliti kao i svi i to je moje pravo. Ali treba ostaviti jedan prozor da to što ja mislim možda nije najbolje i najispravnije, ali ostavljam dovoljno prostora u svojoj zrelosti da akceptiram i druga mišljenja koja su možda mjerodavnija u pojedinoj situaciji, kaže Brečić i dodaje kako ljudi često nalaze neke argumente i šire paranoidnost kako bi dokazali da su u pravu.

- Kad smo oprezni i sumnjičavi probajmo se sjetiti da možda to nije produkt samo situacije, nego naprosto produkt naše nutrine i potrebe, zaključuje.

Pogledajte razgovor:

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!