Balinjere - tradicija koja u Sv. Filipu i Jakovu spaja generacije

Karići ili balinjere mnoge u primorskom dijelu Hrvatske, posebice u Dalmaciji, nostalgično vraćaju u djetinjstvo. No, tu tradiciju ponajviše njeguju u Sv. Filipu i Jakovu gdje imaju nekoliko natjecanja godišnje te okupljaju i staro i mlado, u kategorijama mališani, mulci, parići i veterani. Svaka je izrađena ručno, od starih dasaka i ležajeva, a od "balinjerade" se ne odustaje pa makar i polomili nos na asfaltu.

Gospodin Krešimir je u 91. i iako šeta uz pomoć štapa, još donedavno se spuštao na "balinjeri."

- Prošle godine sam se vozio na takmičenju. Polako sam sa petama kočio. Gušta sam malo sa djecom, kaže Krešimir Fantina.

Uz loptu glavna je to, kaže, i jedina bila igračka njegova djetinjstva. Nije ju bacio. Balinjeru sada vozi unuk.

I 70-godišnjeg gospodina Marka ponio je trenutak. Na balinjeru nije sjeo 50 godina.

- Osjećaj ne može biti ljepši, kaže Marko Eškinja. 

Velika je to tradicija u Svetom Filipu i Jakovu. Nekada nije bilo lako domoći se balinjera.

Nema nekog posebnog savjeta kako se spustiti balinjerom, pojašnjava gospodin Marko sedmogodišnjem Matiji.

- Drž' se i vozi se, kaže.  

A na pitanje što mu je draže romobil ili balinjera, Matija kaže: Balijera.

Isto razmišlja i Arsen koji se već s tri, četriri godine počeo spuštati s ocem.

- Na balinjeri se mogu spuštati 2-3 puta u godini i prefora je, a na romobilu se voziš svaki dan i dosadno je, kaže Arsen.

A glavni u izradi balinjera je gospodin Đimi. Ni sam ne zna koliko ih je napravio, koliko je djece usrećio, a i koliko se puta polomio. 

- Bilo je slomljenih ruka, noga i zuba. To je tradicija ovdje otkad ja znam za sebe, a vjerojatno i prije, kaže Andrej Barbaroša Đimi, Sv. Filip i Jakov.

- Treba daska i tri balina i zera volje, kaže, dok izrađuje Matijinu prvu balinjeru.

- Od smeća napravi novo, kaže Matija, koji barba Đimija zove - Nikola Tesla.