Na rubu Sibira ispod -40 prkose hladnoći i vremenu

U surovim, zabačenim predjelima sjeverne Mongolije, uz samu granicu sa Sibirom, živi pleme Darkhad, jedan od posljednjih naroda na svijetu koji i danas živi potpuno nomadskim, samodostatnim životom, gotovo nepromijenjenim tisućama godina. 

Njihova svakodnevica je stalno kretanje, suživot sa stokom i prirodom te borba s ekstremnim vremenskim uvjetima koji često odlučuju o životu i smrti.

U drugoj epizodi HTV-ovog dokumentarnog serijala "Posljednji", putopisac i istraživač Davor Rostuhar vodi nas upravo među Darkhade, narod koji svake godine na konjima, jakovima i bikovima tjera golema stada preko planinskog lanca Khoridol Saridag, seleći se sa zimskih na ljetne pašnjake i natrag.

To nije putovanje iz izbora, to je način opstanka.

Nomadi kakvi su nekad bili svi ljudi

- Mi ljudi smo većinu svoje povijesti bili nomadi, objašnjava Rostuhar.

Lovci i sakupljači, a kasnije i stočari, prilagođavali su se kretanju životinja i ritmu prirode. Upravo iz tog odnosa nastale su prve nomadske kulture, a Darkhadi su danas njihov rijedak, živi primjer.

Procjenjuje se da oko 300 milijuna ljudi u svijetu još uvijek živi nomadskim načinom života, a Mongolija je jedna od zemalja s najvećim udjelom takvog stanovništva.

Ipak, Darkhadi se izdvajaju čak i unutar Mongolije, jer oni i dalje žive potpuno nomadski, daleko od gradova, cesta i moderne infrastrukture.

Tko su Darkhadi?

Darkhadi su etnička manjina unutar Mongolije. Govore mongolskim jezikom i dijele mnogo elemenata šire mongolske kulture, ali imaju i svoje posebnosti.

Tradicionalno su šamanisti, snažno povezani s duhovima prirode, planina i predaka.

Povijesno su bili povezani s velikim mongolskim vladarima, uključujući i Džingis-kana, a njihova prošlost sačuvana je ponajviše kroz usmenu predaju, mitove i legende.

Kao i većina nomadskih naroda, nisu ostavili monumentalne građevine ni pisane arhive, njihova povijest je zapisana u krajoliku kojim se kreću.

Život spakiran na leđa životinja

Središte života Darkhada je ger - tradicionalni mongolski šator. Iako se često kaže da se brzo postavlja i rastavlja, u stvarnosti je riječ o teškoj konstrukciji - drvena rešetkasta struktura, debeli slojevi filca od ovčje vune, platna, užad, peć, posuđe i osobne stvari, sve zajedno teško i do 800 kilograma.

Svaki put kad krenu u sezonsku migraciju, Darkhadi doslovno natovare cijeli svoj život na jakove i bikove.

Životinje, kaže Rostuhar, kao da same znaju put, generacijama su ga prelazile.

Sovjetski Savez i komunizam - razdoblje koje je promijenilo nomadski svijet

Sudbina nomada Darkhada, kao i većine mongolskih stočarskih naroda, snažno se promijenila tijekom 20. stoljeća, kada je Mongolija postala satelitska država Sovjetskog Saveza.

U razdoblju komunizma država je nastojala kontrolirati svaki aspekt života, pa tako i nomadski način postojanja.

Sva imovina bila je nacionalizirana, uključujući stoku, koja je do tada bila temelj osobnog bogatstva i opstanka nomadskih obitelji.

Nomadi su formalno ostajali na svojim pašnjacima, ali su radili za državu, unutar kolektivnog sustava koji nije razumio niti poštovao njihovu duboku povezanost s prirodom.

Istodobno, sovjetske vlasti poticale su sjedilački način života, gradnju naselja i gradova, te suzbijale duhovne prakse poput šamanizma, koji je bio sastavni dio identiteta Darkhada.

Tek raspadom Sovjetskog Saveza početkom 1990-ih i prelaskom Mongolije u demokraciju, stoka je vraćena nomadima, a tradicionalni način života ponovno je dobio prostor za opstanak, iako u znatno promijenjenom, suvremenom svijetu.

Migracija - ritual, rutina i borba s prirodom

Migracija preko planina Khoridol Saridag nije romantična pustolovina, već nužnost.

Temperature padaju ispod -20 stupnjeva, vjetar reže lice, a snijeg može u nekoliko dana zatvoriti prolaze. Ipak, ljudi i životinje nastavljaju, jer moraju.

Svaki dan znači novo podizanje i rastavljanje gera, brigu o stoci, kuhanje, jahanje.

Lijenosti ovdje nema mjesta. Cijeli sustav opstaje zahvaljujući suradnji i uzajamnoj pomoći, obitelj pomaže obitelji, danas ti meni, sutra ja tebi.

Bogatstvo koje ovisi o vremenu

Iako na prvi pogled djeluju skromno, nomadi Darkhadi često su imućniji od prosječnih urbanih obitelji.

Njihovo bogatstvo mjeri se u stoci - konjima, jakovima, govedima, ovcama i kozama.

Prosječna obitelj ima nekoliko stotina grla, a imućnije i više od tisuću.

No, to bogatstvo je krhko. Jedna loša zima - tzv. džud, s puno snijega i ekstremnom hladnoćom, može uništiti cijela stada.

Klimatske promjene čine takve zime sve češćima, a mnoge tjeraju da napuste nomadski život.

Hrana, meso i poštovanje prema životinji

Darkhadi gotovo svaki obrok temelje na mesu. Svakih nekoliko dana kolju ovcu i pojedu apsolutno sve dijelove životinje.

Iznutrice, masni i želatinozni dijelovi smatraju se najkvalitetnijom hranom i nude se prvo, posebno gostima.

- Ništa se ne baca, primjećuje Rostuhar, ističući duboko poštovanje prema životinji koja omogućuje opstanak obitelji.

Način života koji nestaje, ali i dalje inspirira

Nakon 12 dana provedenih s Darkhadima, Rostuhar ne romantizira njihov život. On je težak, nemilosrdan, bez privatnosti i odmora.

Ali u njemu vidi i nešto što moderni svijet često gubi - zajedništvo, jednostavnost, povezanost s prirodom i međusobnu solidarnost.

- Vidjeli smo da smo puno sličniji, nego što se čini na prvu, zaključuje.

Pleme Darkhad nije samo etnografska zanimljivost, ono je živi podsjetnik na to tko smo nekad bili i pitanje kamo kao čovječanstvo idemo.

Dokumentarnu seriju "Posljednji" gledajte svaki utorak na Prvom programu HTV-a u 20.15.

A ako ste propustili neku epizodu, možete je besplatno pogledati na našoj multimedijskoj platformi HRTi.