Tko su pripadnici generacije Z i što naučiti od njih

Rođeni su u periodu od 1995.-2011. godine. Odrastali su u svijetu koji je raznolik. Stručnjaci za njih kažu da su osobe sklone prihvaćanju i uče nas različitostima. Od nacionalne pripadnosti, rase, seksualne orijentacije, stavova i mišljenja. Zovu se generacija Z i totalno su drukčiji od drugih.

- Oni znaju svoja prava ne boje ih se tražiti, ali ono što primujećujemo u kliničkom radu je da su izrazito usamljeni. Teže i žele bliske odnose, ali strepe i boje se osude procjenjivanja i možemo reći da su dosta oprezni. Kad njih pitate malo će vam ljudi nabrojati za koje mogu reći da imaju puno pivjerenja. Zašto je to tako? Zato što ova generacija odrasta u jednoj kulturi straha, ustvrdila je psihologinja Ella Selak Bagarić.

- Oni ne vjeruju da je svijet sigurno mjesto. Testiraju realitet, vide da se stalno nešto opasno događa oko njih i da trebaju biti na oprezu. Stalno čekaju da nešto prežive. Test iz matematike, upis u srednju školu ili nešto drugo, dodala je.

Oni su i prva generacija koja se ne sjeća svijeta prije digitalnog doba. U eri interneta sve su im informacije na dohvat palca. Skrolajući gledaju ubojstva, ratove, prevare, nuklarne prijetnje, zdravstvene prijetnje. Za razliku od ostalih generacija, generacija Z jako je svjesna prijetnji koje je okružuju.

Ambicije generacije Z

Ova generacija se dijeli u dva smjera. Jako su empatični, oni bi spašavali svijet, vide perspektivu da stvari mogu niti bolje. S druge strane, teže brzoj zaradi. Teže novim zanimanjima u kojima se ni mi uvijek ne snađemo kao roditelji. Pa roditelji dođu zabrinuti i kažu on želi biti influencer, gamer...

Vito i Ivor prijatelji su od ranog djetinjstva. Danas su obojica maturanti, ali različitih škola.

- Ja sam atletičar trčim 100 m, skok u dalj, 200 m, nekada višeboj. Meni je trening glavni fokus u životu. Odrekao sam se škole, idem u automehaničarsku školu i sada mi je zadnja godina, volim aute, pa učim o autima. Imam puno prijatelja koji ništa ne stignu i to je meni dosta loše. Ja živim dosta slobodno, ali puno mojih prijatelja zbog škole i ostalih obaveza nemaju vrijeme za sebe, objasnio je maturant Vito Kovačić.

Ivor pohađa prirodoslovno matematičku gimnaziju i on je u toj grupi Vitinih prijatelja koji od obaveza jedva dišu.

- U zadnje me vrijeme sve nervira. Škola me ubija, nemam baš puno slobodnog vremena. Jako me muči u srednjoj školi što i dalje nije određeno, imam puno predmeta koji me uopće ne zanimaju, a moram se truditi i ubijati. Samo ta misao u glavi da moram učiti nešto što znam da mi ne treba, ne zanima i moram se baviti time više nego stvarima koje me zanimaju, to mi je užasno teško, nadovezao se maturant Ivor Šošić.

- Mi imamo taj imperativ da moraš biti najbolji u svemu. Potiče se i narcizam kod djece. Stalno je neka socijalna usporedba. Ja kada razgovaram s djecom imam osjećaj da je četvorka iz prirode katastrofa. Oni su preplavljeni tim osjećajem jer stalno imaju u svijesti poruku "moraš biti najbolji". Ne dovoljno dobar, ili najbolji u nečemu. Moraš biti fantastičan u svemu, dodao je.

Glavne boljke - stres i usamljenost

- Dok nisam otkrio što želim u životu, užasno sam bio pod stresom. Pogotovo kada mi je još škola bila važna, to mi je bio najviše stres u životu. Zbog očekivanja moram biti dobar u školi kako bi imao dobar život i ako nisam u nekoj dobroj školi sam propalica, objasnio je Vito.

- Glupo mi se ne truditi u svemu što me zanima i u svemu što bi trebao biti dobar. Ali shvaćam kako bi to moglo loše utjecati na mene, rekao je Ivor.

- Imaju menadžerske rasporede. Sport pa strane jezike pa nešto kreativno crtati, glumiti, i onda shvatite da roditelji trče, mame su vozači. Trude se da djeca dobiju ono što mi nismo imali, a djeca u svemu tome mogu ostati usamljena, ustvrdila je Selak Bagarić.

Usamljenost je nešto što i sami istiuču kao problem.

- Puno više zbog mobitela društvenih mreža, čak i škole, a pogotovo zbog korone se moja generacija se maknula od druženja, upozorio je Vito.

- Imam osjećaj da tih par godina koje su ključne za razvoj mladih bitna je socijalizacija, Mi smo bili za to uskraćenio. Rijetko tko ima sada hrabrost otvoriti podijeliti svoje osjećajue i reći drugima kako se osjećaju. A to je ekstremno bitno. Iako smo sve više povezani kroz društvene mreže, nekako je to sve neka gluma, kazalište. Sve je teže uživo. Na netu možeš biti potpuno anoniman ako želiš, dodao je Ivor.

Što naučiti od generacije Z?

Odrastaju uz puno lažnih poruka i jako malo osobnog iskrenog odnosa i u tome, ako je dijete ranjivije, a oni jesu emocionalno osjetljiviji, nije teško ako imaju stresa u svojoj okolii da doista skliznu u ne samo anksioznost, već i jednu depresivnu priču, upozorila je Selak Bagarić.

A depresije među ovom generacijom sve je više. Srećom, sve je manje stigme oko toga pa se ne srame pitati pomoć. Također, jako dobro znaju i svoja prava i ne boje se tražiti ih. Hrabri su, asertivni i poštuju samo stvarni autoritet koji dolazi iz odnosa, a ne s diplome na zidu.

- Ja nekad, kada gledam studente kažem sebi: ja nisam imala toliko petlje. Mi imamo priliku učiti od tih mladih ljudi i iskoristimo je, pozvala je Selak Bagarić.