Digitalni svijet: ovisnost o mobitelima i nevidljiva prijetnja okolišu

U četvrtoj epizodi druge sezone dokumentarnog serijala "Dobra ekonomija" istražujemo izazove digitalnih tehnologija koje je nemoguće ignorirati.

Više od 70 posto ljudi osjeća strah ili nelagodu kada ostane bez pametnog telefona, a istodobno digitalni svijet u kojem svakodnevno boravimo postaje jedan od najvećih nevidljivih zagađivača planeta. 

Direktor tvrtke OmoLab komunikacije Petar Reić je mišljenja da čovjek može biti ovisan o internetu i digitalnim tehnologijama.

- Internet su nove autoceste, internet su nove pruge, internet je nova ekonomija. Ta širina informacija vodi plićini pažnje. Čim imamo distrakciju iz puno izvora, naša pažnja je puno plića, što znači da nemamo više kapaciteta za dublje uvide. I normalno je da oglupljujemo, zato što više ništa ne moramo pamtiti. Isto tako je prirodno da algoritmi na kojima počivaju društvene mreže i općenito naša interakcija stvara te mjehure sličnomišljenika ili istomišljenika, rekao je.

Onda se svi krećemo unutar svojih mjehurića.

- Meni je ugodnije u mom mjehuriću nego da imam interakciju s nekim koga ne znam i da bih bio u tom mjehuriću, ja ću izvaditi svoj ekran i priključiti se na svoj mikrokozmos, rekao je.

Gomila serverskih resursa

Svaki podatak koji se nalazi na internetu mora biti negdje spremljen.

- I ne samo da je spremljen nego je spremljen povrh ovoga podatka koji je prethodno spremljen. Stalno gomilamo i stalno imamo potrebe za gomilom serverskih banaka, gomilom serverskih resursa, dodao je. 

Petar je rekao kako njegova supruga ima disleksiju, a kad je njegova kći saznala da i ona ima disleksiju, kao i svaki roditelj, tražio je alate koji bi pomogli da čita i uči. 

- Nama je bilo jako bitno usporediti fontove koje su najčešće u upotrebi, poput Times New Romana ili Ariela, s našim fontom. Cilj je bio dobiti najmanje prosječno trajanje fiksacije, što znači da naše oko najmanje vremena troši na detekciju slovnog znaka. Kad smo dobili da naš font ima najmanje prosječno vrijeme trajanja fiksacije, tada smo dobili ono po što smo išli zapravo, pojasnio je.

Socijalna radnica Tea Čičić iz Centra za sigurniji internet je istaknula kako je stvar u balansu i momentu u kojem uvodimo tehnologiju u život djeteta i koji sadržaj mu nudimo.

- Pratimo li neke razvojne ciljeve djeteta u toj dobi ili samo otvorimo vrata cijelom internetu. Djeca i mladi nekad ne prepoznaju da su žrtve elektroničkog nasilja. Ono što je nama ključno i na što pokušavamo usmjeriti naše aktivnosti i radionice s djecom i mladima je upravo to da im osvijestimo da to što oni čine drugima ili ono što se događa njima da tu govorimo o elektroničkom nasilju. Ako nemam neko dobro samopoštovanje, dobru sliku o sebi, korištenje društvenih mreža može još više pogoršati taj dio, ako se ja konstantno uspoređujem s osobama na društvenim mrežama koji svoj život možda predstavljaju nekako savršeno ili nerealno, rekla je Tea.

Žrtva je u neizvjesnosti

Elektroničko nasilje karakterizira publicitet.

- I to je ono što može biti još posebno dodatno bolno jer se radi možda o javnim komentarima, javnim fotografijama i kao žrtva ne znamo tko je sve vidio tu poruku, odnosno tu uvredu i prijetnju. Žrtva je u neizvjesnosti i negdje se suočava s činjenicom da je ta fotografija ili ta poruka sad na internetu i nema kontrolu na tim nikako, rekla je. 

"Roditelj nije uvijek osoba od povjerenja"

Naglasila je da su odrasle osobe tu da vas zaštite prije svega.

- Svjesni smo, nije uvijek roditelj osoba od povjerenja i neće uvijek svaki roditelj dobro reagirati, tako da je jako važno pronaći te saveznike da se u tom momentu dijete zaista zaštiti i da momentu bude podrška, dodala je. 

Upravitelj Slobodne domene Zadruga za otvoreni kod i dizajn Marko Vuković je naglasio da je internet poprilično teško regulirati i nadzirati.

- Zagovaram slobodu, naravno, ali sloboda bez toga da razumijete kako nešto funkcionira i da imate zdravo kritično razmišljanje i skepsu je potencijalno mač s dvije oštrice. Posljedično smo zapravo kroz društvene mreže postali svjesni i novih drugih problema koja su se dogodila - zlostavljanja, bullyinga, curenja podataka i kršenja prava na privatnost, rekao je. 

Partner kojem mogu vjerovati

Jedan dio ambicije Slobodne domene je bio da rade s civilnim društvom, s nevladinim organizacijama, udrugama, neprofitnim institucijama, sindikatima i da zapravo s tim što znaju raditi, kao profesionalci koji programiraju, rade aplikacije, web stranice, mobilne aplikacije, dizajn, da dobiju kvalitetnog partnera kojem mogu vjerovati i koji će im dati kvalitetnu uslugu.

- Nemamo vlasnika koji nam je iznad glave i koji će uvjetovati da moramo biti stravično profitabilni ili stravično efikasni, što ne znači da nismo. Interno smo sami sebi vlasnici, dodao je. 

Osnivačica i direktorica tvrtke Creek & Pine Martina Nemčić je istaknula da je internet četvrti najveći svjetski zagađivač i jedan od najvećih potrošača električne energije koja i dalje najvećim dijelom dolazi iz neobnovljivih izvora energije.

- Danas kad pričamo o internetu, jako puno pričamo o cloudu, pričamo o oblacima, naše podatke držimo u oblacima. To zvuči jako prozračno, lagano, eterično čak, ali zapravo internet je jako fizički, dodala je.

On se nalazi na fizičkim serverima koji su ogromna postrojenja koja zahtijevaju jako puno resursa, struje i vode.

- Mislim da nismo svjesni koliko digitalnog otpada postoji online. Mi u našoj industriji možemo zapravo napraviti ogroman utjecaj samo s promjenom načina razmišljanja. Samo da osvijestimo uopće da sve odluke koje donosimo od početka, od planiranja do isporuke proizvoda, zapravo taj proizvod čine više ili manje štetnim za okoliš. Jer rade veći pritisak na servere, rekla je.

"Odgovornost ne može biti na krajnjem korisniku"

Naglasila je da je održavanje servera skuplje.

- Klijentima je to jako lako objasniti zato što je to ekonomsko pitanje također. Znači čiste financije, matematika. Na nama dizajnerima i na developerima je da radimo proizvode koji će biti dobri za ljude i dobri za okoliš. Odgovornost ne može biti na krajnjem korisniku, odgovornost mora biti na nama koji smo taj softver, tu web stranicu i  aplikaciju proizveli i na kompaniji koja ga je naručila, koja je zapravo vlasnik tog softvera, rekla je Martina.

- Primjerice, želim znati prognozu, pa neću sad razmišljati koliko sam proizvela CO2 kad sam otvorila web stranicu koja će mi reći kako će biti vrijeme, ali ta web stranica, odnosno ta kompanija zna koliko ljudi pristupa njihovoj web stranici svaki dan, zna da recimo po svakom učitavanju ona proizvodi 4 grama CO2 i onda ima tu odgovornost da  tu potrošnju, odnosno to zagađenje, smanji koliko god je moguće, dodala je.

Ako ste propustili četvrtu epizodu, možete je besplatno pogledati na našoj multimedijskoj platformi HRTi, gdje se nalaze i epizode prve sezone serijala Dobra ekonomija.