Lavrenčić: Modna industrija profitira na ljudima koji mogu kupiti previše

U prvoj epizodi druge sezone dokumentarnog serijala Dobra ekonomija govorilo se o modi i odjeći. Nasuprot prekomjernoj proizvodnji i brzoj modi, pojavljuju se vizionari i inovatori koji mijenjaju tekstilnu industriju.

Primjeri održivih rješenja uključuju cjelokupnu dionicu Zagreb–Split izgrađenu uz pomoć recikliranog tekstilnog otpada, ali i filozofiju koja naglašava da je najodrživija odjeća ona koja je već proizvedena.

Direktor RGNC grupe Anđelko Švaljek je istaknuo kako postoji više istraživanja o količinama tekstilnog otpada koji se stvara u godini po stanovniku. 

- Te brojke se kreću između 11 i 13 kilograma. Istovremeno, vidio sam da se godišnje proda odjeće 26 kilograma u prosjeku po stanovniku. Znači, već tu imamo gap od 15 kilograma. Definitivno je zabluda da ćemo recikliranjem postojećih odjevnih predmeta napraviti nove odjevne predmete, rekao je Švaljek.

U tom procesu se vlakna skraćuju i tom materijalu se spušta vrijednost i on se može koristiti isključivo za neke druge namjene.

- Znači, kao zaštita, kao izolacija, ali sigurno ne kao odjevni predmet. Velika količina tekstilnog materijala, pri tome prvenstveno odjeće, završava na deponijima. Svega 1% se reciklira, rekao je. 

Bankar Berislav Jozić, član fokus grupe, je rekao da sve pokazuje da se proizvodi previše, a reciklira premalo. 

- Možemo li mi to kao potrošači promijeniti ili se mora promijeniti nekim zakonima? Teško je reći, vjerojatno s obje strane mora doći kompromis, dodao je. 

Nastavnik Boris Bogdan, član fokus grupe, je istaknuo kako smo kao društvo krivi što kupujemo toliko i bacamo. 

- Teško će nekakav političar donijeti zakon kojim će se reći da se ide zbog nekakve samoodrživosti napraviti nešto. Neće dobiti sljedeće izbore, dodao je.

Osnivačica ReStyloha Dijana Dražetić je istaknula psihološki aspekt gdje je shvatila da ne možemo smanjiti potrebu za odjećom, baš zato što smo društvena bića. 

- To je u jednom trenu sazrelo u ReStyloh, a ReStyloh, znači dati novu svrhu stilu. S jedne strane ti nudi mogućnost da prodaš i kupiš, znači možeš svoju gužvu u ormaru pretvoriti u svoju novu zaradu i naći novu modnu inspiraciju, a s druge strane netko može uštedjeti prikupljenu odjeću izvrsne kvalitete, rekla je Dijana. 

Spomenula je i ljetni buvljak. 

- Bio je naglasak na proljeće-ljeto, tako da bi se ljudi mogli baš dobro obući za 20 eura. To je primarno day party, jer to je neki koncept koji mi želimo iskoristiti da približimo ljudima održivu modu. Iz nekog iskustva oni zarade od 100 do 700, 800 eura, objasnila je. 

Modna aktivistica Tena Lavrenčić je istaknula kako svi imamo određeni budžet koji možemo potrošiti na odjeću. 

- Umjesto da odem u nekakav lanac trgovina i kupim tri majice, kupim jednu kvalitetniju za otprilike isti budžet. Ta jedna kvalitetnija majica će mi trajati puno duže nego, vjerojatno, ove tri zajedno. Zabluda je da brza moda postoji zato što tzv. siromašni ljudi moraju kupovati. Ljudi možda s niskim primanjima ne mogu si priuštiti nešto bolje. Oni nisu ti na kojima modna industrija profitira. Modna industrija profitira na ljudima koji mogu kupiti previše, koji će otići svaki tjedan i kupiti nove hlače, novu jaknu, što god, rekla je. 

Održiva moda i potrošačke navike

Modna dizajnerica Staša Randall, vlasnica Staša Designa, je naglasila da je brza moda učinila održivu modu skupom.

- Sada vi možete naći majice po 3 eura. Samo kad razmislite na koji način je ta majica nastala i što je sve još u toj cijeni, jednostavno nije moguće da nešto košta 3 eura. Jer netko je morao to napraviti, netko je morao obojiti. Cijeli taj proces ne košta samo 3 eura. Znači, to je jedan veliki problem u modnoj industriji, taj konzumerizam je napravio da je održiva moda u stvari skupa, ali po meni nije. Ona je nešto što je u stvari točna cijena kako bi trebalo biti. Kod mene jedna majica košta 55 eura. Običan t-shirt bijeli s organskim pamukom, objasnila je Staša. 

Ljudi koji će kupiti prvo što im padne pod ruku

Provedeno je istraživanje koje je govorilo da najlošije potrošačke odluke ne donose nužno siromašni ljudi, nego to je bio termin "time poor".

- Ljudi koji su previše u žurbi u životu da bi se informirali što je zdravo za njih, to su često ljudi koji će kupiti prvo što im padne pod ruku, a naravno da će im prvo pod ruku pasti brza moda koja ima najveće budžete za marketing. Jednostavno su posvuda i iskaču iz paštete. Vjerojatno se nemaju vremena informirat i prije će biti podložni nekom trendu iz brze mode i kupovati brzu modu, nego se informirati koji su to lokalni nišni brendovi koji se bave baš etičkom proizvodnjom, rekla je Dijana.

"Moramo probati bolje"

Tena Lavrenčić je rekla kako postoji određeni stupanj privilegije kod kupaca koji kupuju sporu modu. 

- Bilo to ekonomske privilegije, privilegije vremena ili jednostavno privilegije edukacije. Zato se ja trudim razumjeti zašto ljudi kupuju brzu modu. Neću nikada kriviti pojedinca, ali smatram da moramo probati bolje, dodala je. 

Dijana je mišljenja da je najpotrebnije osvijestiti potrošače o moći koju imaju.

- Mislim da ih treba osvijestiti o tome da je novac ipak najveći glasački listić i sa svakom svojom kupovinom oni financiraju ponašanje određenih kompanija prema planeti, prema ljudima, prema radnoj snazi, istaknula je.

Utjecaj online kupovine i otpada u modnoj industriji

Tena Lavrenčić je istaknula da modna industrija puno toga ulaže da nam omogući laku kupovinu. 

- Nešto o čemu ne moramo puno razmišljati. Cijeli sistem je napravljen da bi nam omogućio da kupujemo brzo i lako, dodala je. 

Osnivač, vlasnik i direktor Recreateda Kristian Cvijić je naglasio da sva obuća koja se u velikim trgovačkim lancima ne proda (popust ili reklamacija), tenisice, torbice ili odjeća koju netko isproba ili vrati nakon par dana nazad zbog toga što nešto ne valja na tom artiklu ili jednostavno je krivi broj, to sve ide na spaljivanje.

Studentica Antonija Šitum Jakovčević, članica fokus grupe, rekla je da ako gledamo samo na svoju komociju, da gledamo da što brže i što jeftinije nešto kupimo, a trgovci da nam što više toga prodaju, onda se ništa neće promijeniti.

Spaljivane odjeće i odbacivanje u prirodu

Tena Lavrenčić je istaknula da taj otpad koji izvoze zemlje kao članice EU-a najčešće završi u zemljama slabije ekonomije kao što su afričke zemlje i onda je to njihov problem.

- Zemlje kao Gana dobivaju tone odjeće svaki tjedan. Oni niti imaju tržište koje može to apsorbirati, niti imaju mjesta gdje mogu to spremiti, nitko nema tehnologiju kojom mogu to reciklirati ili što god. I onda ta odjeća završi na lokalnim smetlištima, spaljuje se ili se samo odbaci u prirodu, rekla je. 

Anđelko Švaljek je naglasio da ne zna za nijednu tvrtku u Europi koja ima zaokruženi cijeli proces. 

- U koju ulazi kamion ili kombi s odbačenom odjećom na ulaz tvornice i s druge strane tvornice izlazi paleta proizvoda koja se ukrcava u šleper i vozi se kupcima. Takva firma ne postoji, rekao je. 

Ako ste propustili prvu epizodu, možete je besplatno pogledati na našoj multimedijskoj platformi HRTi, gdje se nalaze i epizode prve sezone serijala Dobra ekonomija.