Tajne komunističkih bunkera: Kruha nismo imali, ali oružja napretek

Nakon Visa, ekipa HRT-ova serijala Ispod radara nastavila je putovanje tragovima vojne infrastrukture bivše Jugoslavije. U Splitu i okolici istražila je sustav kojim se tijekom Hladnog rata nadzirao Jadran, u Konjicu bunker namijenjen političkom i vojnom vrhu države, a u Albaniji ostatke obrambenog sustava koji je zemlju prekrio desecima tisuća bunkera.

Ekipa HRT-ova serijala "Ispod radara", voditeljica Lidija Kožar i voditelj Josip Kovač Levantin, istražili su tragove vojne prošlosti, ali i mjesta koja su nakon odlaska vojske dobila sasvim novu namjenu.

Split – središte nadzora Jadrana

Split je danas jedna od najpoznatijih hrvatskih turističkih destinacija, no nekoć je bio središte jugoslavenske vojne moći na Jadranu. Između današnjih turističkih odredišta ostali su tragovi nekadašnjeg sustava – od raketne baze u Žrnovnici i radarskog centra na Kozjaku do najveće vojne pomorske luke Lore.

Tijekom Hladnog rata upravo je Split bio središte iz kojeg je vojska kontrolirala obalu od Trsta do Albanije. Iako se iz današnje perspektive takav stupanj militarizacije može činiti pretjeranim, imao je svoju hladnoratovsku logiku.

- Nakon Praškog proljeća, sve veći su bili strahovi da će se nešto slično dogoditi i u Jugoslaviji, da će članice Varšavskog pakta ući u Jugoslaviju, rekao je povjesničar Alexander Buczynski.

Obrana Splita bila je organizirana kroz više linija. Da bi potencijalni neprijatelj stigao do grada, morao je proći Mljet, Lastovo i Vis, dok su se između Brača i Šolte nalazila takozvana vrata Splita.

JNA je gradila radarske položaje na otocima, a prikupljene informacije slijevale su se u bazu u Žrnovnici, kodnog imena Objekt 182. Ondje se nalazilo ratno zapovjedništvo koje je u slučaju rata i potpune izolacije moglo funkcionirati mjesec dana.

- Sve informacije od Italije do Albanije ovdje su se slijevale. Informacije su se prikupljale preko sustava telekomunikacija: radio-relejnih veza, žičanih veza, VF i NF kabela i radio vezom – kao najlošijeg oblika komunikacije jer je ona prisluškivana, pojasnio je Duje Vlastelica, pukovnik u miru i suosnivač 4. gardijske brigade "Pauci".

Jedan od najzanimljivijih dijelova komunikacijskog sustava bio je projekt Neptun. Stotine kilometara podvodnih kabela povezivale su otoke i kopno, a veze su završavale upravo u Žrnovnici.

- Ribari nisu mogli "upecati" taj kabel, ali brodovi jesu. Ja sam bio sudski vještak kada su iranski brodovi na sidrenju koje je bilo zabranjeno ispred luke Ploče bacili sidro i oštetili kabel. Morali su platiti štetu, rekao je Vlastelica.

Bunkeri za politički i vojni vrh: Branili su svoje pozicije i utjecaj

Posebno mjesto u jugoslavenskim obrambenim planovima imala je Bosna i Hercegovina. Smještena u unutrašnjosti zemlje i udaljena od granica, smatrana je područjem koje neće biti izloženo prvom udaru mogućeg napada. Ondje su građeni i veliki podzemni kompleksi namijenjeni političkom i vojnom vodstvu.

- Oni su branili to što su oduvijek branili, a to su njihove političke pozicije i utjecaj, rekao je Buczynski.

U Konjicu se nalazi jedini u potpunosti očuvani jugoslavenski bunker. U slučaju invazije, doživotni predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito iz njega je trebao rukovoditi obranom zemlje.

- Bunker je napravljen jer je tada Tito vodio pokret nesvrstanih zemalja. Nije želio biti pod ičijom kontrolom ili ovisiti o ikome. Bio je u jednom trenutku prijatelj sa SSSR-om, a u drugom sa SAD-om. Upravo zbog toga bojao se da će netko odlučiti napasti ga i ukloniti. U to doba je bio čest strah pa je velik broj zemalja gradio bunkere, rekla je Lamija Hadžizukić, turistička voditeljica u Titovom bunkeru.

Objekt kodnog imena ARK D-0 bio je najveći zapovjedni bunker na području bivše Jugoslavije. Imao je vlastiti energetski blok i dvije cisterne za naftu kapaciteta po 25 tona. Politički i vojni vrh zemlje mogao je u njemu ostati nekoliko mjeseci, a objekt je imao i vlastiti izvor vode – rijeku Neretvu koja kroz njega teče.

Zaštićeni prostor ipak nije bio namijenjen obiteljima dužnosnika.

- U bunkeru nema mjesta za obitelji. Prostorije su namijenjene isključivo za 350 ljudi od vojnog i političkog značaja. Oni bi došli potpuno sami, samo je Tito imao povlasticu da dovede svoju suprugu, dodala je Hadžizukić.

Titov blok bio je jedini dio kompleksa izgrađen na dvije etaže, a u njemu se nalazio i jedini bračni krevet u cijelom objektu.

Albanija – zemlja bunkera

Ekipa Ispod radara putovanje je nastavila u Albaniji, zemlji u kojoj je izgrađeno više od 150 tisuća bunkera. Albanski diktator Enver Hoxha desetljećima je strahovao od vanjskog napada, uključujući mogući napad susjedne Jugoslavije. Iako su obje zemlje imale komunističke režime, njihovi su odnosi često bili napeti.

- Nacionalni plan obrane svodio se na fiksaciju diktatora. Zato je bilo mnogo bunkera, većih i manjih. Bilo je i mnogo malih bunkera koje vidimo diljem Albanije, objasnila je Admirina Peci, kustosica muzeja Bunk'Art 2.

Kako je naglasila, bunkeri su bili jedan od glavnih državnih troškova i na njih su izdvajana značajna proračunska sredstva.

- Nisu to bili milijuni nego milijarde tadašnjih dolara. Albanski narod se bojao svih drugih naroda i zemalja, ne samo susjednih nego i svake druge zemlje svijeta. Takva je atmosfera bila stvorena u tom trenutku. Narodu se govorilo da prijetnje dolaze sa svih strana. Utopijski se vjerovalo da je Albanija jedini slobodan prostor, rekla je Peci.

Hoxha se bojao i vlastitog stanovništva i Jugoslavije. Njegova izolacija dodatno se produbila 1980-ih, kada je ostao bez saveznika koje je Albanija imala tijekom njegove vlasti.

- Bojao se naroda kojeg je progonio i slao u radne logore. Sve to je preraslo u određenu paranoju. Bojao se svega i svačega, naglasila je Peci.

Buczynski je podsjetio da su brojni komunistički čelnici svoje političke karijere izgradili na ulozi u partizanskim pokretima.

- Gotovo svi diktatori koji su bili na čelu komunističkih režima bili su vođe u partizanskim pokretima. Kao takvi su isplivali i kada je rat završio – gradili su svoje političke karijere na tome što su bili borci za slobodu, ali su zaboravili što znači ta sloboda, rekao je Buczynski.

Ekipa je posjetila i najveći albanski bunker kod grada Kukesa, koji danas graniči s Kosovom, a nekada je bio uz granicu s Jugoslavijom.

- U ovaj sam bunker počeo ulaziti još kao dijete. Dok se komunistički sustav raspadao, ulazio sam ovamo i iznenadilo bi me što sam pronašao. Ljudi su dolazili jer su o bunkeru čitali na internetu. Ulazili su na svoju ruku, nesvjesni životne opasnosti, rekao je Aferim Cenaj, turistički vodič kroz tunele u Kukesu.

Cenaj se prisjetio i odnosa tadašnjih vlasti prema stanovništvu te priprema za mogući sukob s Jugoslavijom.

- Vlast je bila vrlo oštra. Ljudi koji su radili na ovom bunkeru obiteljima nisu govorili što zapravo rade. Ne znam koga se i čega vlast bojala, ali znam da su najveće topovske cijevi i sva avijacija koju smo imali – bili usmjereni prema Jugoslaviji. Pripremali smo se i govorili su nam da budemo spremni za napad. U školi smo imali sate obrane, čak smo učili rukovati oružjem. Kruha nismo imali, no oružja i municije bilo je napretek, dodao je.

U četiri epizode serijala Ispod radara avanturisti Lidija Kožar i Josip Kovač Levantin ulaze u taj višak prošlosti. Ulaze u tunele i podzemna zapovjedništva, napuštena i prenamijenjena, gdje susreću bivše vojnike, pilote, povjesničare, kustose i ljude koji su uspješno prenamijenili armirani beton.

Od Visa i Žrnovnice do Konjica, Albanije, Švedske, Slovenije i Željave prate drugi život vojne arhitekture. Serija je snimana prema ideji Mihovila Pirnata, redatelj je Luka Tokić, a produkciju potpisuje Creative Objective za HRT.

Emisiju pratite ponedjeljkom na Prvom programu HTV-a od 21:35 ili na multimedijskoj usluzi HRTi.