Sve više djece s govorno-jezičnim poremećajima

Kako pripremiti svoju djecu za vrtiće ili za škole, kako pravilno govoriti, zašto je govor važan, zašto je važno slušati i poštovati svoje dijete. Koliko razni ekrani, mobiteli, televizori mogu zapravo onemogućiti dijete da pravilno izgovara hrvatski jezik. Brojni roditelji se hvale kako dijete od dvije ili tri godine umjesto hrvatskog govori engleski. Međutim, to je na neki način zanemarivanje djeteta. O tome je u emisiji Normalan život govorila ravnateljica SUVAG-a, doktorica i izvanredna profesorica Katarina Pavičić-Dokoza.

"Tehnologija je tu da mi s njom upravljamo, a ne da ona upravlja nama."

Govor je komunikacija i zato nam je govor izuzetno važan da bismo mogli komunicirati svoje ideje, da bismo mogli podijeliti ono što osjećamo, da bismo mogli razumjeti i shvatiti svog sugovornika. Govor je kao takav urođen čovjeku, ističe Dokoza.

- Već od prvih dana promatramo svoje dijete, gledamo njegove reakcije, učimo prepoznavati iz njegovih reakcija. Promatramo načine na koje dijete gleda svijet oko sebe. Mi iščitavamo u početku djetetove reakcije, odnosno djetetove želje. S vremenom ta predsimbolička komunikacija poprima obilježja simboličke komunikacije, komunikacije koja je dogovorena i to je ono što postepeno prerasta u određeni vid gesti. Iz tih gesti se onda kasnije naravno razvija govoreni jezik. Taj cijeli proces je izuzetno važan. Jako su važne te prve godine. Jako je važno da roditelj zadrži u sebi tu prirodnost, tu jednostavnost komunikacije. Što je ona jednostavnija, to je ona prirodnija. Što je ona prirodnija, to ona ide jednim svojim tijekom onako kako bismo htjeli da ide, ističe Dokoza.

Ovo ste iziskuje vrijeme i posvećenost, dodaje Tomašković i podsjeća kako roditelji znaju reći da im je puno jednostavnije kada dođu doma umorni dati ekran, neku igricu ili nešto slično. Dijete je tada mirno, ono se zabavlja, lijepo mu je, ali tu počinju problemi.

- Nije se rodio roditelj koji povremeno ne da svome djetetu crtiće, odnosno upali televiziju. Tehnologija je tu da mi s njom upravljamo, a ne da ona upravlja nama. Današnja djeca su uronjena u tehnologiju od trenutka rođenja. Mi ne možemo od tog digitalnog okruženja bježati. Međutim, prvo se mi kao odrasle osobe moramo naučiti s njom služiti, a onda svojim primjerom pokazati djetetu kako to treba. Ne možemo očekivati od djeteta da ono prihvati našu uputu, nemoj koristiti mobitel, nemoj stalno gledati televiziju, nemoj stalno biti na igricama, ako se pritom mi tako ponašamo. Mi smo ogledalo našeg djeteta i to je ono što svaki roditelj mora toga biti svjestan. Stvari polaze iz okruženja obitelji, navodi Dokoza.

- Odgojno-obrazovne ustanove, one moraju biti i odgojne i obrazovne, jer mi se čini isto tako često da taj segment samo promatramo kroz segment edukacije, odnosno obrazovanja. One su naravno i odgojne, ali prva priča ta odgojna mora krenuti iz obitelji. Institucije su samo nadopuna onoga što kreće iz našeg doma. Jako je važno uspostavljanje te emotivne veze. Te jedne komunikacije koja je jednostavna, lagana. Lakoća komunikacije upravo iz toga proizlazi, gdje roditelji, uža obitelj, šira obitelj, dijete koje je centar nekakvog života obitelji, sve to skupa prihvaća na jedan način koji je održiv. I ta komunikacija i taj način funkcioniranja. Ekrani nam sigurno ne nose dobre stvari, naglašava Dokoza.

Sve veći broj djece s odgodom upisa u prvi razred

Posljednjih godina se jako puno govori o odgodama, odnosno o povećanom broju djece koja traže odgodu upisa u prvi razred osnovne škole. To je jedna ozbiljna stvar koju treba dobro proanalizirati zašto se te odgode traže i je li uistinu baš kod svog tog broja djece ta odgoda bila i nužna, ističe Dokoza.

- U najvećem broju slučajeva kada djeca dolaze u polikliniku Suvag, u toj dobi, znači kada dijete postane obveznik za upis u prvi razred osnovne škole, ono naravno mora proći povjerenstvo škole, povjerenstvo školskog liječnika koji onda s timom stručnjaka procjenjuje je li dijete razvilo potrebne vještine koje su potrebne za upis u prvi razred osnovne škole. Procjenjuju se tada naravno fonološke vještine, razvoj govora, razvoj razumijevanja govora, predvještine čitanja i pisanja, emocionalna zrelost, motoričke vještine i još neke dodatne, grafomotorika i tako dalje. Postoji određeni broj djece kod koje su stvarno već prije dijagnosticirane određene teškoće i gdje je ta godina prije upisa, odnosno predškole, jako važna kako bi se završili, odnosno priveli kraju određeni rehabilitacijski postupci koji se provode već neko vrijeme posebice kod one djece koja su već uključena ili u dječju vrtićku terapiju ili su uključena u neku instituciju u terapiju, dodaje.

Važna je kaže i emocionalna zrelost djeteta, jer nije poanta samo odgoditi djetetu.

- Mi moramo znati ako odgađamo, zašto odgađamo i što ćemo mi u tih godina dana poduzeti da ta godina dana onda stvarno ne bude godina dana koja je potrošena, a nije utrošena onako kako bi trebala biti. Mislim da je tu jako ključno razlučiti koji su razlozi odgode. Ima jedan dio roditelja, nek me se sad krivo ne shvati, koji odgode i kažu, ne da mi se ga sad slati u školu, nek uživa tih godinu dana. I to mogu donekle razumjeti, imat će vremena poslije školovanja ići i dalje. Tako da, hajde, još uvijek vjerujem da je taj dio manji, ali je jako  važno da svi skupa i predškole i kod upisa u školu se dobro razluči koji su razlozi zbog čega se ta odgoda tražila, a onda da se dobro napravi nekakva strategija kad se ta odgoda dogodila, što s tom djecom onda u tih godinu dana treba raditi, kaže.

Tomašković napominje kako je uz to važno da djeca budu s radošću upućena u školu, i ocjene ne bi smjele biti jedini imperativ.

- Potpuno jasno da one moraju biti tu, ali tu se nešto treba promijeniti. Od prvog do četvrtog razreda je doba privikavanja na taj formalni vid obrazovanja, to je vrijeme jako bitnih procesa koja djeca usvajaju od predvještina čitanja i pisanja. Čitanje i pisanje je prozor u svijet budućeg napredovanja i mi danas imamo i puno veći broj djece s teškoćama u smislu disleksije, disgrafije, diskalkulije koje onda morate na vrijeme primijetiti kod djeteta, na vrijeme dijagnosticirati da bi mogli djelovati i pronaći mehanizme kako će dijete prevladati tu svoju teškoću. Ali upravo to razdoblje od prvog do četvrtog razreda mora biti vrijeme u kojem su djeca jako otvorena i sretna s ulaskom u školu, navodi Dokoza.

Važnost igre

Mi previše zaboravljamo važnost igre. Djeca su danas često preopterećena razno-raznim aktivnostima. Danas živimo u svijetu u kojem se puno imperativa postavlja kao mora biti i moraš imati.

- Među ostalima i brojne aktivnosti, jer roditelji se često boje ako dijete na vrijeme ne uključe u brojne aktivnosti, dijete će nešto propustiti. Pa mislim, ja kad nekad pogledam rasporede djece koja su kod mene, čisto se pitam kada oni imaju vrijeme biti djeca. A moraju biti djeca, oni moraju imati vrijeme za igru. Jer mi zaboravljamo moć igre. Igra je najveći alat za kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj djeteta. I terapijski postupci se baziraju na igri, a kroz igru vi uvodite u svijet, otvarate im brojne mogućnosti. Tako da ta igra je izuzetno važna, rekla je Dokoza.

Usvajamo jezik, dodaje, tako da promatramo svoju okolinu. Ako vam dijete prvo krene s jezikom koji nije jezik okoline u kojoj vi govorite, što vam to kaže? To vam znači da vas dijete ne sluša. To znači da dijete sluša neke druge podražaje koje iz njega dolaze. Čitanje priče i ta interakcija omogućava stvaranje vizualnih slika. Znači, dijete stvara vizualnu sliku, ono vidi tu Crvenkapicu, ona vidi tog jelena, ona vidi to more, ona vidi tu šumu, ona osjeća taj šum, ona osjeća vjetar koji priči puše i likuje hladno. Dijete stvara slike, ekrani to nemaju. Ekrani nam nude gotove proizvode.

- I to je najveći problem. Djeca nam se navikavaju na gotove proizvode. I ne razvijaju moć stvaranja slika. A moć stvaranja slika je ono što razvija kreativnost. Mašta je važnija nego znanje. Davno je rekao Einstein. I zato je važno promotriti kako dijete usvaja taj prvi jezik komunikacije sa svojom okolinom. Pa ćemo onda doći na druge jezike. I na ostale njegove potencijale koji se razvijaju iz te međusobne komunikacije koje on ima sa svom okolinom.

Liste čekanja i godinu dana

Krajem prošle godine otvorena je izdvojena jedinica Poliklinike Suvag na Žitnjaku gdje je zaposleno i nekoliko novih logopeda, istaknula je Dokoza.

- Jedinica je počela s radom u 11. mjesecu, od nekih 150 djece koji su čekali, s liste je uključeno oko 90 djece u ovom trenutku. Jedan dio naših logopeda koji radi u centrali, jedan dio dana pokriva ambulantu Doma zdravlja Žitnjak, a jedan dio su bili potpuno nova zapošljavanja, novi ljudi koji su nam došli. Od toga smo dobili tri logopeda i jednog psihologa. Ono s čime mi imamo velike izazove, jer danas smo došli u vremena kad ne možemo riješiti problem, to je manjak kadra i manjak logopeda koji su na tržištu. I u ovom trenutku upravo u centru za ranu intervenciju imamo dva otvorena radna mjesta kojima kontinuirano ponavljamo natječaje. Tako da su to nova radna mjesta koja nam je ministarstvo dozvolilo, novi ljudi su zaposleni, ali i jedan broj ljudi koji onda prelazi iz centrale i pokriva potrebe u okviru ambulante na Žitnjaku.

Što se tiče listi čekanja na uključenje u terapiju, Dokoza kaže da to ovisi o kojoj se patologiji radi.

- Određeni broj stanja, na primjer, oštećenje sluha, rascijepi, moždani udari bez obzira na dob pacijenta, jer mi, nažalost, imamo moždanih udara i kod djece. To su, recimo, liste čekanja s kojih ide uključenje odmah, znači vrlo brzo, govorimo možda mjesec dana. Najveće liste čekanja su u ovom momentu jezični poremećaji i to je otprilike negdje 8 mjeseci do godine dana se čeka na uključenje kada je jezična patologija. Kod komunikacijskih poremećaja i to upravo kod rane intervencije, ovisno na kojem punktu se radi, riječ je od minimalno šest mjeseci čekanja, istaknula je Dokoza.

Mucanje je, navodi, u ovom momentu negdje na 8 mjeseci i artikulacijski su isto negdje od 8 do 12 mjeseci.

 - Vi znate da Poliklinika Suvag ima i vanjske jedinice po domovima zdravstva. Mi u ovom momentu imamo 11 vanjskih jedinica. Međutim, ja se iskreno nadam da će novom mrežom, javnom mrežom zdravstvene službe i sa 134 nova radna mjesta koja su predviđena na razine domova zdravlja, i kroz dispanzere koji će pokrivati potrebu za ranu intervenciju, biti otvoreno više radnih mjesta na raznim mjestima. Jer koliko god bih ja to rado htjela, ja to moram jasno i otvoreno reći, ne može Poliklinika Suvag pokriti apsolutno sve potrebe, dodaje.

Rana intervencija

Tijekom prošle godine smo imali preko 400 prvih logopedskih pregleda u ranoj intervenciji, istaknula je Dokoza.

- Otprilike oko 500 djece je uključeno u terapiju. Znači, samo govorimo o centru za ranu intervenciju. Ukupan broj pacijenata u poliklinici Suvag je 4,500. Logopedija sama ima 2,5 tisuće. Centar za ranu ima oko 500, samo terapija, 400 je dijagnostika. Predškola vam isto tako ima, znači 230 djece je uključeno u svakodnevnu rehabilitaciju u okviru našeg predškolskog, znači dječjeg vrtića. I plus oko 300 dolazi ambulantno. Osnovna škola vam ima 219 djece da budem precizna, i oko 400 djece dolazi ambulantno. To su ona djeca koju mi onda pratimo, koja iz naše škole odlaze u redovne sustave, a mi ih onda pratimo da vidimo kako oni funkcioniraju. Često u osnovnim školama nemaju logopeda ili logoped u školi u kojoj se djeca kasnije uključuju ne može prihvatiti dijete. Tako da mi govorimo o 4.500 pacijenata, rekla je.

Sve ostale emisije pogledajte u videoteci HRTi-ja.