Kad ljubav i bol dolaze od iste osobe: Životna priča Maje Bonačić

Iza sportske discipline, profesionalne smirenosti i humanitarnog angažmana krije se životna priča koja je počela s boli. Maja Bonačić, dječja psihologinja i triatlonka, odrasla je u duboko disfunkcionalnoj obitelji. O tome je govorila u podcastu PSIHOLOGiJA na radio Sljemenu, ne da bi izazvala sažaljenje, nego da bi drugima pokazala da izlaz postoji.

Maja Bonačić odrastala je u obitelji u kojoj su fizičko i verbalno nasilje bili dio svakodnevice. Ljubav i povreda dolazili su od iste osobe, majke. Za dijete je to, kaže, psihološki jako zbunjujuća situacija.

- Roditelj je tvoj cijeli svijet. Kad te povrijedi, ne pomisliš da je on loš nego da si ti kriv, kaže.

Takvo okruženje uči dijete stalnoj budnosti. Moraš predviđati reakcije, prilagođavati se, stalno paziti kako bi izbjegao kaznu.

- Što god da napraviš, možeš pogriješiti. A kad si dijete, misliš da zaslužuješ kaznu.

U adolescenciji Maja je prolazila kroz depresiju. Sjeća se večeri kad je molila da se ne probudi i pokušaja suicida. Na sve to, doživjela je i seksualno zlostavljanje od bliske osobe.

- Sram je bio ogroman. Pitala sam se kako sam to dopustila.

Godinama o tome nije govorila, a kad je pokušala potražiti pomoć, sustav ju je obeshrabrio.

Unatoč svemu, funkcionirala je izvana, bila je odlična učenica i uspješna u onome što je radila. Iznutra je, kaže, bila kronično oprezna i ranjena.

Kako izgleda život kada preživiš disfunkcionalno djetinjstvo?

Na pitanje kako izgleda život nekoga tko je prošao takve strahote, odgovara bez uljepšavanja: Ima hrpu prednosti i neke nedostatke.

Prednost je neobična vrsta otpornosti. Kada uspiješ pobjeći iz okruženja u kojem si bio bespomoćan, razviješ duboku zahvalnost za slobodu.

- Cijeniš ono što drugi ne vide. Male stvari me razvesele. Počela sam trčati s 26 godina jer mogu. Bavim se ultramaratonima jer mogu.

Ali trauma ne nestaje.

- Uvijek imaš taj PTSP koji ostaje. Lakše i brže dođeš na to tamno mjesto, kaže.

Postoje dani kada se stresovi nagomilaju i tijelo reagira brže nego razum. Postoji umor. Postoji ona dječja iluzija koja se ponekad vrati: kad odrastem, bit će mir.

- A zapravo nikad nije sve OK. Svi imamo svoje bitke. Ne postoji život bez nepravde.

Razlika je u tome što danas ima alate.

- Mislila sam da će terapija sve izbrisati. Ne izbriše. Ali naučiš samu sebe umiriti. Naučiš si dati ljubav koja ti je potrebna, kaže Maja.

To je najveća pobjeda. Ne savršen život, nego sposobnost regulacije.

- Ja sam OK, ti si OK — to je pozicija iz koje danas živim, kaže.

Život nakon traume nije bajka. To je život u kojem rana postoji, ali više ne upravlja svakom odlukom.