Kako postaviti granice djeci? Psihoterapeutkinja otkriva najčešće pogreške
17.11.2026.
14:40
Autor: K.K./PSIHOLOGiJA/HRT
PODIJELI
Ilustracija
Foto: Studio Romantic / Shutterstock
Roditelji danas imaju na raspolaganju više savjeta o odgoju nego ikada prije, ali usprkos svemu tome, postavljanje granica i dalje je jedan od najvećih izazova. Kako razlikovati dječje potrebe od želja, kada treba ostati dosljedan i zašto nije dobro uklanjati svaku prepreku pred djetetom, objasnila je u podcastu PSIHOLOGiJA na radio Sljemenu mag. soc. paed., psihoterapeutkinja Irena Kušić.
Roditelji žele razumjeti svoju djecu, pružiti im podršku i odgajati ih drukčije nego što su možda sami bili odgajani. Ali uz brojne savjete i očekivanja nije uvijek jednostavno pronaći ravnotežu između razumijevanja dječjih potreba i postavljanja jasnih granica. Važno je i da djeca odmalena uče kako uz svoja prava imaju i određene obveze i odgovornosti.
- Mislim da prava i obveze idu ruku pod ruku i da ne može jedno bez drugoga. Naša je odgovornost kao roditelja, i svih nas koji radimo s djecom, da ih naučimo da imaju prava, ali i svoje odgovornosti i obveze, rekla je psihoterapeutkinja Irena Kušić.
Smatra kako je odgoj pronalaženje ravnoteže između odgovaranja na dječje potrebe i dosljednog postavljanja granica. Djeca će ih prirodno ispitivati, a roditelji trebaju prihvatiti da njihove odluke neće uvijek naići na odobravanje.
Jedna od čestih zamki u odgoju je i poistovjećivanje dječjih želja s njihovim stvarnim potrebama.
- Želje su: želim najnoviji iPhone, želim odmah i sada da mi daš mobitel da scrollam kroz njega, želim najnovije tenisice kako bih pripadao skupini. Razvojna potreba je: čujem te, vidim te, siguran si kod kuće, ali neću ti dopustiti sve što ti smatraš potrebnim”, objasnila je.
Roditeljima je posebno teško kada dijete tvrdi da svi njegovi prijatelji nešto imaju ili da će biti isključeno iz društva. U želji da ga zaštite od takvog iskustva, često popuste.
- U želji da njegovo dijete ne bude isključeno napravit će na neki način medvjeđu uslugu i odgovoriti zapravo na želju, ne na potrebu tog djeteta, upozorila je Kušić.
Djeca moraju naučiti nositi se s frustracijom
Nisu sva djeca jednaka. Neka će prihvatiti granice nakon jednog ili dva upozorenja, dok će ih druga uporno ispitivati. Roditeljima je tada važno ostati smirenima i dosljednima, ali i prihvatiti da dijete ne može uvijek biti zadovoljno.
Kušić je pritom upozorila na takozvane „buldožer roditelje”, koji nastoje ukloniti svaku prepreku pred svojim djetetom kako bi ga zaštitili od neugodnih iskustava i osjećaja.
- Ne smijemo krčiti sve pred svojim djetetom. Moramo podnijeti da je ponekad tužno, da je ponekad frustrirano, da je ponekad nesretno jer to je sastavni dio života. Ako ga ne naučimo tim emocijama i vještinama, nismo ga pripremili za život, istaknula je.
Djeci je najvažnije da smo prisutni
Roditelji su danas izloženi brojnim očekivanjima. Uz posao i svakodnevne obveze nastoje djeci organizirati različite aktivnosti, a u svemu tome često zaboravljaju koliko je važno jednostavno provoditi vrijeme zajedno.
- Mislim da je danas roditeljstvo teže nego što je ikada bilo, baš zbog te velike količine informacija, zbog velikih očekivanja. Da istovremeno moramo biti i savršeni roditelji, savršeni na poslu, moramo odvoditi dijete na tisuću i jednu aktivnost. Sve to treba biti upakirano u celofan i zavezano mašnom na kraju, rekla je Kušić.
Umjesto stalne potrage za novim odgojnim metodama, roditeljima savjetuje da se vrate jednostavnim stvarima.
- Mi zapravo roditelje jednostavno pokušavamo vratiti ih na nekakve, ajmo reći, tvorničke postavke, a to je: slušajte dijete, gledajte to dijete, provodite vrijeme s njim igrajući Uno. Iz Una će izaći jako puno toga što njega zapravo muči, objasnila je.
Roditelji često traže konkretnu rečenicu kojom će smiriti dijete ili riješiti problem, ali takvo univerzalno rješenje ne postoji.
- Ne postoji čarobna riječ koju možeš reći kad je dijete frustrirano, istaknula je.
Važno je i osvijestiti vlastite obrasce odgoja. Način na koji smo sami odrastali, naša uvjerenja i iskustva često utječu na to kako reagiramo prema djeci, a da toga nismo ni svjesni. Upravo zato roditeljima ponekad može pomoći i individualna psihoterapija.