Dr. Marko Grgić u Nu2: Gdje prestaje uljepšavanje, a počinje medicina?

Gost emisije Nedjeljom u dva bio je otorinolaringolog Marko Velimir Grgić, koji je govorio o estetskoj kirurgiji, endoskopskim operacijama baze lubanje te o tome gdje prestaje uljepšavanje, a počinje stvarna medicinska potreba. Dotaknuo se i dvostrukog rada liječnika, listi čekanja i drugih problema zdravstvenog sustava.

Operacije kroz nos: 'Stalno pomičemo granice'

Grgić se u emisiji osvrnuo na endoskopsku kirurgiju baze lubanje, područje u kojem danas radi najviše. Objasnio je da se operacije danas u velikoj mjeri izvode kroz nos, kao prirodni otvor, i to iznimno duboko.

– Danas kroz nos dolazimo čak i do unutarnjeg uha i dublje ako treba, i rješavamo određene patologije. Ne možemo riješiti sve, ali ja sam i dalje impresioniran onim što možemo raditi, rekao je.

Dodao je da endoskopska kirurgija postoji više od 50 godina, ali da su se tehničke mogućnosti razvijale postupno: "Kad sam ja počeo, to je u odnosu na današnje mogućnosti bilo gotovo smiješno. Iz godine u godinu radimo više i bolje". 

Estetska kirurgija: Fascinacija i sumnje

Na početku karijere Grgić se bavio i estetskim zahvatima, osobito rinoplastikom. Priznao je da mu je taj dio struke bio iznimno izazovan. Rinoplastika je prekrasna u svom konceptu. Radiš s mladim, zdravim ljudima, želiš im pomoći da se bolje osjećaju, da bolje dišu. Operacija je izuzetno zahtjevna, rekao je.

Naglasio je da u rinoplastici često odlučuju milimetri: "Dva milimetra razlike su razlika između katastrofe i odličnog uspjeha". 

No s vremenom su se počela javljati i pitanja. Prisjetio se iskustava s vrhunskih međunarodnih tečajeva, gdje su i najpoznatiji kirurzi imali pacijente s lošim rezultatima, ali i primjera slavnih osoba čiji su nosovi trajno oštećeni.

– Shvatio sam da ni vrhunski kirurzi nemaju uvijek vrhunske rezultate – rekao je.

'Ko to tamo peva… tata, ja bih ovo radio'

Prekretnica se, kako je ispričao, dogodila na kongresu u Barceloni, nakon okruglog stola o estetskoj kirurgiji. Gledao je slike 'prije' i 'poslije' i pitao se: ljudi su bili lijepi i prije, je li to uopće ljepše? Istog dana otišao je na predavanje o ranim rezultatima endoskopske kirurgije sinusa i baze lubanje.

– Vidio sam tumor u glavi koji se operira kroz nos, a čovjek nakon dva dana izgleda kao da nije operiran. Tada sam se sjetio scene iz filma Ko to tamo peva i rekao: 'Tata, ja bih ovo radio', rekao je Grgić. Od tog trenutka, istaknuo je, njegov profesionalni fokus se promijenio, iako rinoplastiku nije odmah potpuno napustio.

Nezadovoljni pacijenti o kojima se ne govori

Govoreći iz dugogodišnje prakse, Grgić je otvoreno progovorio o nezadovoljstvu pacijenata nakon estetskih zahvata. Kazao je kako mu je kroz ambulantu prošlo jako puno ljudi koji otežano dišu na nos, a već su ga operirali nos. Dodao je da je kroz godine shvatio kako velik broj ljudi nije zadovoljan rezultatima, ali to često ne kaže ni liječnicima koji su ih operirali.

– Shvatio sam i da imam pacijente koji nisu zadovoljni mojim rezultatima, a ja to ne znam. Kad ih pitaš kako su, kažu: „Dobro je“, i tu razgovor stane, rekao je.

Kada funkcionalna operacija ne smije postati estetska ponuda

Govoreći o svakodnevnom radu u rinološkoj ambulanti, Marko Velimir Grgić objasnio je da već godinama svjesno ne spaja funkcionalne operacije nosa s estetskim zahvatima, iako priznaje da to ranije nije uvijek bilo tako.

– Godinama već to ne radim. Neću reći da to nisam nikada rekao, jer ti je ponekad žao ako čovjek ima neki deformitet, a ide na funkcionalnu operaciju, da mu ne ponudiš informaciju da se to može i estetski uljepšati. Međutim, cijela ta priča mora biti vrlo razumna – rekao je.

S iskustvom, dodaje, shvatio je da estetski dio zahvata često nosi nepotrebne rizike.

– S ovim godinama koje imam naučio sam da određeni estetski dio tog zahvata nerijetko nosi nepotrebni rizik. Zato ljude više ne pitam. Operirao sam prijatelja kojem je nos išao u stranu gotovo centimetar i pol. Po svim mjerilima bio je neadekvatan, ali njega je trebalo operirati zbog funkcije. Kad je rekao društvu da ide na operaciju nosa, pitali su ga: ‘Čekaj, a kaj tebi s nosom ne valja?’ Nitko nikada nije ni primijetio problem. Zato se jako ustručavam nekoga pitati želi li estetsku korekciju – ne želim ga stigmatizirati ili mu ukazati na nešto što ga uopće ne smeta, objasnio je.

Na pitanje bi li ikada razmišljao o estetskom zahvatu na sebi, Grgić je bio izričit: "Niti u ludilu!".

Dodao je da nezadovoljstvo izgledom često dolazi u mladosti, ali da s godinama mijenja perspektivu. Danas, dodje - ima prijateljice koje su "gospođe srednjih godina, nemaju idealne noseve, neke su čak u srednjoj školi zbog toga zadirkivali, i kažu mu da su sretne da to nikad nisu napravile".

Posebno je naglasio osobni stav: "Iskreno, cijenim prirodnu starost više nego umjetnu mladost. I cijenim nesavršenost – do neke mjere“.

Pritisak na mlade i liječničke nemoralne ponude

Komentirajući snažan porast estetskih zahvata, osobito rinoplastike, Grgić je upozorio da problem nije jednostavan. Tu ima medicinskih opravdanja, ali mnogi zahvati ih nemaju. Celebrities diktiraju ideale ljepote, društvene mreže rade užasan pritisak na mlade ljude, rekao je.

Kao sudski vještak s dugogodišnjim iskustvom, kaže da posljednjih godina vidi zabrinjavajući trend – "u smislu da liječnici na neki način nagovaraju ljude i postavljaju trendove, što ne bi smjelo biti“. Na čestu obranu da pacijenti sami traže zahvate, Grgić odgovara jasnim profesionalnim stavom.

– Kolege mi kažu: ljudi to traže, dolaze s konkretnim zahtjevima. Ali ja sam liječnik. Ja sam taj koji mora reći: ovo nije opravdano, naglasio je. 

Rizici rinoplastike koji se ne vide na prvi pogled

Govoreći o posljedicama estetskih operacija nosa, Marko Velimir Grgić naglasio je da problem često nije u vidljivom rezultatu, nego u poremećajima unutarnje funkcije nosa. Objasnio je da čak i tehnički savršeno izvedena operacija može dovesti do subjektivnog osjećaja da pacijent ne može normalno disati.

– I vrhunski kirurg, apsolutno dobro izvedena operacija, može rezultirati time da pacijent kaže da ne diše dobro. Ne radi se o lošoj kirurgiji, nego o posljedicama na unutarnju strukturu nosa koje ni mi, koji se time bavimo, ne razumijemo uvijek u potpunosti – rekao je.

Kao rinolog, kaže, često susreće pacijente kod kojih je nos anatomski uredan, ali funkcionalno problematičan. Takvi pacijenti, dodaje, često prolaze kroz više korektivnih operacija, koje ponekad završavaju još lošijim ishodom.

– Kao liječnik želite pomoći čovjeku, osjećate odgovornost, osobito ako ste ga sami operirali. Ali nekad reoperacije ne donesu poboljšanje. Trebaju godine iskustva i suočavanja s vlastitim i tuđim neuspjesima da shvatite gdje su granice, zaključio je.

'Nije u šoldima sve'

Marko Velimir Grgić otvoreno je govorio o estetskoj kirurgiji kao velikom i unosnom biznisu, priznajući da takvi istupi ne nailaze na odobravanje dijela struke. Slaže se s tezom da bi dio ljudi koji razmišljaju o estetskim zahvatima, osobito bez medicinske indikacije, trebao prije svega razgovarati sa stručnjacima za mentalno zdravlje, iako priznaje da je takav prijedlog društveno stigmatiziran.

Govoreći o trendovima, smatra da će estetska kirurgija još rasti, dijelom i zbog pritiska društvenih mreža, ali najveću odgovornost vidi upravo u liječnicima.

– Ako mi dođe netko tko je po mojim mjerilima lijep, ja ga ne smijem uljepšavati. Od ružnog nosa mogu napraviti neupadljiv, ali neupadljiv neću pretvarati u prekrasan, rekao je, naglašavajući važnost profesionalnih granica.

Na pitanje zašto se nije nastavio baviti estetskom kirurgijom unatoč financijskom potencijalu, bio je izravan: "Nisam ovdje zbog novaca. Još uvijek bih mogao zarađivati velike iznose, ali čovjek mora raditi ono u čemu se osjeća dobro. Nije u šoldima sve".

'Velike bolnice same po sebi nisu jamstvo boljeg sustava'

Grgić je kazao kako o uvjetima rada može govoriti prvenstveno iz perspektive vlastitog kolektiva u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica. Kaže da radi u “balonu savršenstva” jer se na Klinici za otorinolaringologiju okupila skupina entuzijasta koji posao rade s ljubavlju.

Posebno je istaknuo medicinske sestre, koje je opisao kao iznimno posvećene i pozitivne. Dodao je kako takva radna atmosfera, nažalost, nije jednaka u svim dijelovima bolnice te da ne može govoriti u ime cijelog sustava.

Grgić je upozorio na ozbiljne infrastrukturne probleme zagrebačkih bolnica, posebno Vinogradske, koju je opisao kao građevinski i funkcionalno neprimjerenu. Bolnica je, kaže, razbacana na više od 30 objekata, što otežava kretanje pacijentima, osobito starijima i nepokretnima. Priznao je da ni nakon 30 godina rada često ne zna gdje se pojedini odjeli nalaze te da bi bolnici trebali “razvodnici” koji bi pomagali pacijentima u snalaženju. 

Istaknuo je da velike bolnice same po sebi nisu jamstvo boljeg sustava. Iz vlastitog iskustva rada i edukacije u inozemstvu kaže kako velike bolničke strukture često znaju biti i vrlo komplicirane.

– Velike bolnice nisu uvijek najveća sreća. Ono što meni kao kirurgu nedostaje jest da su sve kirurške struke zajedno. Smatram da je ekonomično imati objedinjene operativne pogone koji okupljaju sve kirurške grane – zbog aparature, materijala i osoblja, rekao je Grgić.

Istodobno smatra da nema potrebe da sve medicinske struke budu fizički grupirane na jednom mjestu: "Neke specijalnosti jednostavno nemaju izravne veze jedne s drugima i nema smisla forsirati takvo objedinjavanje", smatra.

O privatnom radu: Mene ne možete kupiti indikacijom

Tema dvostrukog rada liječnika ponovno je aktualizirana nakon uputa ministrice zdravstva, a Grgić je otvoreno govorio i o vlastitom iskustvu. Potvrdio je da već nekoliko godina povremeno radi u privatnoj poliklinici, ali uz vrlo jasne uvjete.

– Prijateljica i kolegica pozvala me da radim kod nje jer ima vrhunsku endoskopsku opremu. Odmah sam rekao: neću raditi estetske zahvate i neću raditi ništa što inače ne radim u bolnici. Mene se ne može kupiti indikacijom, naglasio je. Dodao je kako se taj angažman u praksi sveo na svega dvije ili tri operacije godišnje, što smatra zanemarivim.

Na pitanje potiče li dvostruki rad korupciju u zdravstvu, Grgić je odgovorio da korupcija nije nastala s privatnim radom: "Korupcije je bilo i prije, dok privatni rad nije bio dopušten. Ljudi su tada plaćali ispod pulta. To neće nestati samo zabranama". Problem vidi u tome što sustav ne razlikuje one koji savjesno rade od onih koji zanemaruju obveze u javnom sustavu.

– Vrlo je lako identificirati ljude koji ne rade svoj posao u bolnici. No to nismo činili i sada stradaju i oni koji časno rade, rekao je. Istaknuo je da poznaje brojne kolege koji pošteno odrade posao u bolnici, a potom u svoje slobodno vrijeme rade dodatno kako bi osigurali bolji životni standard za obitelj.

'Nikad nisam uputio pacijenta k sebi'

Grgić je izrijekom odbacio praksu upućivanja bolničkih pacijenata u privatne ordinacije: "Mogu pod prisegom reći da nikada nisam uputio pacijenta da dođe popodne kod mene".

Prisjetio se i iskustava iz Engleske, gdje je privatni rad liječnika jasno odvojen od javnog. Tamo liječnik pacijentu kaže: lista čekanja je godinu dana. Ako pitate za privatno, preporuči vam kolege, ali ne sebe. Ja se držim tog principa, objasnio je.

Dodao je da se i njemu događalo da ga pacijenti pitaju radi li privatno, no njegov odgovor uvijek je isti - "došli ste kod mene na uputnicu. Ja vam to neću reći. Zvuči možda čudno, ali ja tako radim i to mogu javno potvrditi". 

Dvostruki rad liječnika: privilegij ili nužnost?

Govoreći o pravu liječnika na dvostruki rad, Marko Velimir Grgić smatra da usporedba s drugim profesijama, poput novinarstva, nije posve primjenjiva. Naglašava da privatnim radom ne konkurira bolnici niti narušava njezin ugled.

Prema njegovu stajalištu, temelj medicine mora ostati javni, bolnički sustav, koji mora biti dostupan svima kroz Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Ako liječnik ima snage i volje dodatno raditi, smatra legitimnim da to čini u struci u kojoj je stručan, a ne u potpuno drugim poslovima.

– Prava medicina mora se raditi u bolnicama, u državnom sustavu, i mora ostati socijalna, poručio je. Dodao je da dostojanstvo javnih ustanova ne ruše liječnici koji časno rade svoj posao, nego oni koji zanemaruju svoje obveze.

Plaće i 'uravnilovka' u sustavu

Na pitanje jesu li liječničke plaće danas dovoljne, Grgić odgovara da je percepcija „dovoljnosti“ vrlo individualna. Smatra, međutim, da je jedan od najvećih problema u zdravstvu način raspodjele plaća.

– Mene smeta uravnilovka. Nije u redu da liječnik koji radi izuzetno zahtjevan posao i preuzima veliku odgovornost ima istu plaću kao onaj koji ne radi ili radi minimalno, rekao je.

Upozorio je da sustav ne razlikuje dovoljno one koji „krvare zajedno s pacijentima“ od onih koji izbjegavaju rad, što stvara nezadovoljstvo i nepravdu unutar profesije.

Defanzivna medicina i liste čekanja

Jedan od ključnih problema zdravstva, prema Grgiću, jest defanzivna medicina – praksa u kojoj se liječnici odlučuju na velik broj pretraga kako bi se zaštitili od moguće odgovornosti. Iz vlastitog iskustva kaže da velik dio pacijenata dolazi na konzultacije zbog nalaza dobivenih pretragama koje uopće nisu trebale biti učinjene.

– U nekim sustavima čak 30 posto medicinskih postupaka nije korisno. I zato je iluzija govoriti da će se liste čekanja riješiti kupnjom aparata, upozorio je. Razlog takve prakse vidi u strahu od pogreške, neznanja i sudskih postupaka, osobito kaznene odgovornosti liječnika.

Kaznena odgovornost i strah od pogreške

Grgić je istaknuo da je kaznena odgovornost liječnika za "nesavjesno liječenje" relikt starijih pravnih sustava te da u praksi rijetko završava presudama. Na stotine kaznenih progona rezultiralo je s tek nekoliko presuda. Taj zakon stvara ogroman strah, a zapravo ne štiti pacijente, ustvrdio je.

Upozorio je da zbog tog straha liječnici nerado priznaju pogreške, što pacijentima često onemogućuje pravednu naknadu štete. Kao rješenje naveo je modele odgovornosti bez krivnje te, prije svega, bolju komunikaciju između liječnika i pacijenata.

– Liječnici koji imaju dobru komunikaciju s pacijentima gotovo nikada nisu tuženi, zaključio je.