Pongrac: Suicid nije rješenje, pomoć postoji i o tome treba govoriti

Suicid nije samo osobna tragedija, već i društveni problem koji zahtijeva sustavni pristup prevenciji, podršci i destigmatizaciji. Još uvijek je tabu u mnogim društvima, pa tako i kod nas.

Strah da ćemo "nekoga potaknuti na loše misli" ili da "nije na nama da ulazimo u tuđe živote" često nas paralizira i sprječava da progovorimo, baš onda kad je najpotrebnije. No, upravo je otvoren razgovor ključan u prevenciji samoubojstava, istaknuo je Tin Pongrac, predsjednik udruge Životna linija i Hrvatskog saveza udruga za mentalno zdravlje u podcastu PSIHOLOGiJA na radio Sljemenu.

- Sva istraživanja Svjetske zdravstvene organizacije potvrđuju da treba u preventivnom smislu što više govoriti o suicidu. Govoriti da pomoć postoji, da suicid nije rješenje. U tom pomagačkom, podržavajućem kontekstu, treba i mora se govoriti, rekao je.

Dva efekta: Wertherov i Papageno

Pongrac podsjeća da govor o suicidu nije sam po sebi opasan – opasan je način na koji se o njemu govori. Povijest nas uči da romantizacija samoubojstva može imati opasne posljedice.

- Postoji takozvani Wertherov efekt, nazvan prema Goetheovom romanu Patnje mladog Werthera. U tom djelu se suicid prikazuje kao romantičan čin, i nakon objave romana zabilježeni su brojni slučajevi imitacije. To je bio primjer kako ne treba govoriti o suicidu, kaže.

Nasuprot tome, postoji i Papageno efekt, koji se temelji na suprotnom pristupu.

- Papageno, lik iz Mozartove Čarobne frule, u jednom trenutku poželi okončati svoj život, ali odustane. Taj primjer pokazuje da ako se govori o suicidu kroz priče o prevladavanju krize, o traženju pomoći, to može imati spašavajući učinak, objasnio je Pongrac.

Ljudi ne žele umrijeti, žele prestati patiti

Na pitanje što čovjeka navede na tako tragičan korak, Pongrac odgovara iskreno i s puno razumijevanja:

- Ljudi se u emocionalnom smislu nađu u situaciji koja im se u tom trenutku čini bezizlaznom. Zato je jako važno da imaju nekoga tko im može pružiti podršku, toplu ruku i toplu riječ, kako ne bi u tom trenutku donijeli kobnu odluku, kaže.

Naglašava da se životne okolnosti, iako u jednom trenutku djeluju nepodnošljivo, mogu vrlo brzo promijeniti.

- Danas su stvari toliko dinamične da se već u roku od mjesec dana mogu promijeniti na bolje, i financijska situacija, i emocionalna, i poslovna. Ako spasimo nekome život u tom jednom teškom trenutku, ta osoba može kasnije izaći iz krize i ponovno biti sretna, ističe.

Prepoznati znakove, ali ne tražiti krivnju

Jedna od zabluda koje često kruže je da osobe koje govore o suicidu to neće zaista učiniti. Pongrac oštro odbacuje tu tvrdnju.

- Svaku prijetnju suicidom treba ozbiljno shvatiti. Ljudi često daju znakove, iako možda ne izgovaraju izravno ‘ubiti ću se’, njihovo ponašanje ili riječi su vapaj za pomoći, kaže.

Ipak, upozorava da nitko ne može imati savršeni radar za tuđu patnju i da se ne treba okrivljavati ako znakovi nisu prepoznati na vrijeme.

- Ne možemo kontrolirati sve u životu. Ali možemo pokazati suosjećanje. Jedna iskrena riječ, jedan trenutak slušanja, to može napraviti razliku između života i smrti.

Kako reagirati na izjavu ‘Ne mogu više, ubiti ću se’?

Takve izjave često dolaze u afektu, no nije na nama da procjenjujemo težinu tuđeg bola, već da pružimo podršku.

- Naravno da treba ozbiljno uzeti svaku takvu izjavu, pogotovo ako dolazi od osobe koja to ranije nikada nije rekla. To znači da se nalazi u emocionalnoj krizi. Razgovarati bez osuđivanja, pokazati razumijevanje, ostati u kontaktu, to je najvažnije, kaže Pongrac.

Posebno je važno izbjegavati izolaciju, ističe.

- Osobe u krizi ne smiju ostati same. Potrebna im je mreža kontakata, ako jedna osoba ne može pomoći u tom trenutku, možda će druga moći. Zajedno, okruženje može biti poput sigurnosne mreže koja sprječava najgori ishod, kaže Pongra.

Savjetodavnu pomoć suicidalne i depresivne osobe mogu dobiti na više mjesta. Od 0 do 24 dostupan je i Centar za krizna stanja i prevenciju suicida: 01 2376 335