Sestre Čuljak: Svjedočanstvo o nesalomljivom duhu i povratku u život

Godine 1985., sestre Šima i Draženka Čuljak doživjele su tragediju koja bi za mnoge značila kraj – no, za njih, ona je postala novi početak.

Te zime, njihova sudbina bila je predodređena smrtonosnom hladnoćom u zaleđenom kanjonu. Nakon što su u njemu provele sedam dana i sedam noći bez hrane i zaštite, jedva žive i iscrpljene dočekale su trenutak spašavanja.

- Nikome nije palo na pamet da ćemo preživjeti, prisjećaju se. Našoj mami su rekli da se nitko na svijetu, ni iz Houstona ni Chicaga, ne može nositi s ozljedama koje smo zadobile.

Ipak, čudo se dogodilo – liječnici su odlučili boriti se za njihove živote i prebacili ih na Vojno-medicinsku akademiju u Beogradu.

Šok prve operacije i suočavanje s gubitkom

Prvi korak ka oporavku bio je težak i bolan. Zbog gangrene koja se širila tijelom, sestrama su amputirane noge.

Draženka je prošla kroz operaciju bez puno svijesti o tome što je čeka: Vode me liftom, smijem se i pozdravljam s liječnicima, misleći da se vraćam kao nova. Kad sam se probudila, osjećala sam se dobro, no nisam znala kako izgledam. Tek kad su došli rođaci, vidjela sam da nešto nije u redu, ali nisam mogla dokučiti što to točno lažem.

Šima je, pak, završila u komi nakon operacije.

- Bila sam klinički mrtva, otkriva. Kad se konačno probudila, uslijedio je trenutak koji će joj ostati urezan za cijeli život. 

Prva pisma i potpora javnosti

Podrška iz cijele bivše Jugoslavije pristizala je kroz bezbrojna pisma. Ljudi su im pisali iz Hrvatske, Austrije, Švicarske, Njemačke – među njima čak i djeca iz prvih razreda.

- Te su nam poruke pružile ogromnu snagu. Znale smo da nismo same, i to nam je dalo dodatni motiv da se borimo ne samo za sebe, već i za sve one koji su vjerovali u nas, pričaju sestre.

Ta pisma, posjeti i podrška dali su im snagu da prebrode čak i najteže dane.

Nove proteze i ponovno učenje hodanja

Nakon dva mjeseca na VMA, sestre su prebačene u zavod za protetiku u Rudu, gdje su prvi put dobile proteze. Bio je to izazov za obje: mišići su im atrofirali, a tijela su bila iscrpljena.

- Morali smo naučiti ponovno da hodamo, a mišići su bih atrofirali, pa smo prvo morali da vježbamo, vježbamo, vježbamo, ne znam ja koliko dugo da bi uopće mogli da stanemo na noge, priča Šima.

Kad su se vratile kući, dočekale su ih obitelj, prijatelji i kolege iz škole.

- Bilo je to nevjerojatno, kao povratak u stvarni život, kažu. Nije prošlo dugo, a počele smo izlaziti, plesati i živjeti punim plućima.

Novi izazovi i povratak u školu

Nakon svega što su prošle, sestre su odlučile završiti školu i započeti nove živote. Šima je nastavila školovanje u Ekonomskoj školi, dok se Draženka vratila gimnaziji Veljko Vlahović. Usprkos invaliditetu, obje su se hrabro suočile s radom i odgovornostima, a uskoro su dobile i prve poslove.

- Živjele smo jedan posve normalan život, kao i svi drugi, kažu.

Životna borba i osobni trijumfi u Kanadi

Krajem osamdesetih, Šima se prva preselila u Kanadu nakon udaje, dok je Draženka sa sinom otišla tek 1993. godine.Draženka se posvetila sportu i postala prvakinja Kanade u kajaku, a i u skijanju je osvajala medalje, ostvarivši jedan od svojih najvećih životnih snova.

Šima je, pak, otkrila ljubav prema ronjenju. "Čak i kad nisam znala plivati, izabrala sam nešto toliko izazovno. Svaki dan je bio novi korak naprijed, svaki je bio nova pobjeda nad strahovima.“

Draženka je uspješna u svom poslu, već 26 godina radi za Hyundai, a Šima se uključila u dobrotvornu organizaciju koja pomaže invalidima, posebno djeci.

- Sretna sam što mogu pomoći onima kojima je pomoć potrebna, baš kao što su nekada ljudi pomagali nama, kaže. Sve što radim čini me zahvalnom, jer sada mogu osigurati drugima ono što je nama tada značilo život.

Poruka života i optimizma

Na kraju, sestre Čuljak dijele svoju poruku svim ljudima koji se suočavaju s izazovima: Čovjek nikad ne zna koliko je život vrijedan sve dok ne prođe kroz nešto tako teško. Svi imamo pravo odlučiti kako ćemo živjeti – možemo tugovati nad prošlim, ili hrabro krenuti naprijed.

Njihova je poruka da se iz svake boli može roditi nešto novo, i da nikad ne treba gubiti nadu.

Danas, sestre Čuljak pričaju svoju priču s osmijehom, prisjećajući se svakog izazova koji su savladale, i sa zahvalnošću što su dobile priliku za novi život.