Kako nastaju projekti koji su obilježili televizijsku godinu

Na svečanosti obilježavanja 100. godišnjice HRT-a dodijeljene su godišnje nagrade za televizijsko stvaralaštvo: nagradu "Gordan Lederer" za snimateljski rad dobio je direktor fotografije Marko Jerbić za dječju seriju "Pepe, Bubi i Lu kod doktorice Zdravke", dok je nagrada "Joško Martinović" za najbolju televizijsku reportažu pripala urednici i novinarki Jagodi Bastalić za Labirintovu reportažu „Bože čuvaj Hrvatsku". 

Kako nastaju projekti koji su obilježili televizijsku godinu, koliko su zahtjevni i što autorima znače priznanja koja nose imena velikana hrvatskog televizijskog novinarstva i snimateljstva doznali smo od laureata koje smo ugostili u emisiji Dobro jutro, Hrvatska.

- Dobiti nagradu koja nosi ime Gordana Lederera je velika čast. Ta nagrada nosi ime čovjeka koji je dao svoj život za istinu i nekako nas naučio da odgovornost snimatelja nije samo nužno estetska, već i ona etička, smatra Direktor fotografije Marko Jerbić.

Marko je još je kao dijete volio promatrati ljude - što rade i pričaju, kako se ponašaju:

- Kad sam došao u srednju školu, fotografija je nekako došla kao alat s kojim sam probao artikulirati to moje promatranje. Sjećam se prve fotografije za koju sam stvarno mislio: "Okej, možda imam nekog smisla za to." I kada sam snimio jednu gospođu koja je prodavala 'aufingere' na Dolcu, nekako sam uočio na toj fotografiji da sam uspio uhvatiti jednu iskrenu emociju, ali opet i težinu tog života ljudi koji žive na ulici i rade od ulice, prisjeća se Marko.

- Film je ipak bio forma u kojoj sam tu svoju introvertiranost kao fotograf morao nekako nadići u smislu nekih socijalnih vještina, jer je film ipak rad grupe autora. I tu je nastala, ustvari, moja prava ljubav prema kameri. Moj djed koji je radio 40 godina u scenografiji u Jadran filmu imao je veliki utjecaj na mene jer me kao malo dijete vodio sa sobom na te velike setove dok su se još radile velike produkcije s Jadran filmom. Tu ja prvi put vidim, ustvari, tu cijelu grandioznost filmskog stvaranja, ali i teret tog stvaranja. Tad sam prvi put shvatio da je film mjesto gdje se realnost može mijenjati, kaže Marko.

Na Hrvatsku televiziju je došao 2018. god, prije točno 6 godina.

- Dolazak na televiziju za mene je, ustvari, bio jedan potpuno novi moment gdje sam vidio da je televizija živi organizam, drugačiji od ovog filmskog, ima drugačije zahtjeve, rokovi su puno kraći. Recimo taj slavni program dokumentarnih Hrvatske radiotelevizije, prijašnje Televizije Zagreb, je, ustvari, meni dao jedan novi kreativni moment i gdje sam počeo potpuno drugačije razmišljati nego što sam razmišljao u igranom filmu kojeg sam radio prije, dodaje Marko.

Priznaje da nikad nije razmišljao o tomu da ću raditi dječji program.

- Djeca su iskrena, djecu se ne može lagati. Djeca, ako se ne zainteresiraju za nešto, vrlo brzo će od toga odustati. Tako da su djeca uvijek nekakav veliki kritičari, zaključuje Marko.

Koliko je teško i zahtjevno raditi serijal u kojem sudjeluju i živi glumci i lutkari?

- Bilo je dosta zahtjevno, odnosno izazovno, jer ja nisam prije ove serije nikad radio s lutkama i bio mi je interesantan moment kako uopće pristupiti tim lutkama, kako ih osvijetliti, kao čovjeka ili kao neku stvar. Ali još jedna stvar koja je bila zanimljiva tu je da su živi ljudi ispod tih lutaka i trebalo ih je nekako sakriti, naći način kako pozicionirati kameru, kako kretati kameru i tako dalje. Tako da je i za mene i za redatelja Petra Oreškovića to je bio prvi put, ali imali smo tog sjajnog glumca Jadrana Grubišića koji je dao veliki doprinos toj seriji i bio je nekako leitmotiv serije, tako da je bilo lagano, ističe Marko.

Koliko je teško u studijskom prostoru postići dinamiku?

- Malo je izazovnije postići dinamiku i prirodnost u studiju, jer studio je ipak mrak, sve što svijetli dolazi iz reflektora kojim mi upravljamo, tako da je to malo kontroliranije s jedne strane, ali s druge strane osjeti se ipak ta neprirodnost studija. Sad, to je taj neki trik koji treba naći da se sakrije to da smo u studiju, objašnjava Marko.

Nagrada "Joško Martinović" za najbolju televizijsku reportažu "Bože čuvaj Hrvatsku"

U televizijskim uracima Jagode Bastalić nema lutaka, sve su žive priče i ono što ističe Labirint kao emisiju je da to priče, kako sama autorica kaže, nisu one poslije kojih je lako zaspati.

- Često se zapravo polemizira o tome ima li Labirint dobar ili loš termin. Ja bih rekla da je loš termin zbog toga jer ide prekasno i nakon toga razmišljate i teško da zaspete zapravo. Nekako mi se čini da teme koje mi otvaramo nisu baš za noćni termin. Naravno da nema loših termina. Imamo danas društvene mreže, platforme, evo, zadnji podatak kaže da je u posljednjih nekoliko mjeseci Labirint imao na svojoj stranici 22 milijuna pregleda, što je zavidna brojka. Naravno, ne brojimo YouTube i sve ostale kanale na kojima se prikazujemo, komentira Jagoda. 

Nagradu "Joško Martinović" Jagoda Bastalić dobila je za reportažu pod nazivom "Bože čuvaj Hrvatsku" koja se bavi se moći, institucijama i odgovornošću sustava kroz priču o o usponu i padu Andrije Mikulića, bivšeg glavnog državnog inspektora.

Na toj je priči Jagoda radila tri tjedna, a puno je vremena provela duboko kopajući po arhivi.

- Mislim da sam pregledala sve dokumente i materijale na HRT-u u kojima je bio prisutan Andrija Mikulić. Znači, da vidite tu sliku samodopadnosti čovjeka o kojem govorimo. Tu su, naravno, i dokumenti iz Državnog arhiva, provjereni dokumenti, u kojima se vidi da je taj čovjek imao političku prošlost i u onom sistemu, mada je to demantirao. Mislim da je čak neke novinare u jednom trenutku i tužio zbog toga. Državni arhiv je pokazao da je taj čovjek bio u Savezu komunista, što samo po sebi nije grijeh, ali je grijeh ako poslije toga prozivaš nekog drugog i etiketiraš za nešto u čemu si sam sudjelovao. Zatim, tu su dokumenti iz tajnih izvida USKOK-a i trebalo je to sve skupa iščitati. Naravno da je to nekad i zanimljiva materija, sve to skupa nekako stavite sebi u glavu, stavite neki prazan papir i onda krenete to sve skupa rekonstruirati, objašnjava Jagoda.

Sa snimateljem je obišla gotovo sve lokacije na kojima su se događali segmenti priče:

- Ti njihovi tajni sastanci, ta mesnica otkud je meso dolazilo, parkiralište tvrtke gdje su se ti novci dijelili i tako dalje, pa mislim da je to sve skupa obogatilo tu reportažu, smatra Jagoda.

Kako bira koga novinarski obraditi, s obzirom na količinu afera i ljudi koji su smijenjeni u posljednjih 30-ak godina?

- Teme se same nametnu, a ova je bila specifična po tomu što smo u njoj vidjeli taj modus operandi, kako to zapravo izgleda. Sasvim je svejedno je li Andrija Mikulić, Gabrijela Žalac ili netko treći. Svaki put u pitanju je politička podobnost na mjestima gdje bi trebali biti ljudi koji su stručni za taj posao kojeg rade, napominje Jagoda.

Labirint zato ne odustaje od istraživačkog novinarstva.

- Zapravo nekako cijeli život to radimo, ne samo ja, nego i moje kolegice Nataša Ledić Grgurić, Sanja Mikleušević i Nataša Kraljević Kolbas. Izazovno je to novinarstvo, lijepo je to raditi, na kraju vidite neke rezultate. Vidimo da smo na društvenim mrežama dobacili daleko, ljudi nam čestitaju, zaštitar vam priđe pa vam čestita, kaže da mu ta emisija puno znači. Prema tome, lijepo je to zapravo raditi, kaže Jagoda Bastalić.

Je li danas teže raditi ovakve reportaže i priče nego što je bilo ranije?

- Pa zapravo je i teže i lakše. Lakše je iz tog razloga što imate iskustvo, poznajete ljude, imate izvore, znači puno je utakmica u nogama. Teže je utoliko što je sloboda deklarativna, ne podrazumijeva se sama po sebi, trebate se za nju boriti, ali kažem opet, na kraju taj doseg do publike zapravo nekako vam daje vjetar u leđa da, evo, sve to skupa ima smisla. Mislim da Labirint ima povjerenje publike, napominje Jagoda.

Ima li Labirint i povjerenje kuće u kojoj nastaje?

- Mislim da ovakvoj vrsti emisije vodstvo kuće nikada nije baš presklono, nekako se sami morate boriti, tražiti svoje mjesto, ali opet, dobro je, ja ne bih mijenjala HRT ni za šta drugo. HRT je moja kuća, zaključila je Jagoda.